Džiboni je poznati hrvatski kantautor iz Splita, čije pesme predstavljaju svojevrsni spoj roka, savremenog popa i dalmatinskog zvuka.
- Pa, naravno! Sjećam se svog nastupa u Zaječaru 1987. sa mojim bendom "Osmi putnik". Bili smo odlično primljeni i ostao mi je u lijepom sjećanju.
- Repertoar će biti drugačiji, jer ovo je drugačiji program. Ovo je Džiboni i Vlatko Stefanovski trio. Sviramo najbolje pjesme koje sam imao u svojoj karijeri i koje je Vlatko oplemenio sa svojom gitarističkom virtuoznošću. To su sve one pjesme, “Mirakul”, “Libar”, “Činim pravu stvar” sa albuma na kojima mi je gostovao. A ja se nalazim u jednoj za mene nostalgičnoj situaciji da sam u ulozi pjevača nekih od najvećih hitova grupe "Leb i sol". Tako da je to jedan specifičan program. To nije nešto što se događa svaki dan, pa je i meni i Vlatku to poseban doživljaj.
- Imam ja i sada probe i buke u podrumu. To su stvari koje se nikad ne mijenjaju (smeh).
- To je bio jedan jako temperamentan period moga života. Učili smo jedni od drugih. A naravno i dovodili u zabludu jedni druge. Sve je bilo jako intuitivno, nagonski, ali zato je i bilo šarmantno. Napisali smo zajedno nekih 15-16 pjesama i drago mi je što neke od njih ljudi i danas pamte.
- Da vam budem iskren, ja se sa njima slažem. Mislim da su se neki na ovim našim prostorima stvarno rodili sa talentom koji je bio neupitan, ali uvijek imaš tu barijeru jezika i ono što sam se uvjerio na svojoj koži, postoji barijera kad dolaziš iz zemlje s malom ekonomijom. Ti možeš talentom otvoriti neka vrata, ali ovdje ne postoje takvi novci koji bi ti držali leđa kad kreneš u borbu s najvećima. To je tema za jedan zaseban intervju.
- Vlatko i ja dijelimo ushićenje koje osjećamo prema muzici. Mi se i dan danas veselimo kao i prvog dana. Kao da smo tinejdžeri. I vjerujem da nikada nećemo izlazak na stage shvaćati kao hladni profesionalci nego više kao zaljubljenici u muziku i kreativnost -
- Pa, ja moram priznati da nikad nisam bio solo gitarist. Nisam puno vježbao skale, ali cijeli život sviram gitaru s prstima. Zanima me harmonija. Rekao mi je jednom Domenic Miller s kojim sam svirao u hotelu Esplanada za dušu, kako ti interesantno sviraš gitaru kao da je klavir. Ja mislim da je on najbolje to detektirao, jer ja jesam išao na satove klavira, a kao gitarist sam samouk. Možda se iz tog poznavanja klavira i nepoznavanja gitare rodio neki neobičan stil.
- Pa, sa svim njima koje ste nabrojali. Još bih tu spomenuo “Tommy Emmanuela”. Imali ste ga prilike slušati u Sava Centru prije par godina. Interesantno je da sam svim vrhunskih muzičarima iz svijeta, kad sam svirao, pitali su me o čemu su mi tekstovi. Instrumentalistima na Balkanu čini mi se da tekstovi nisu toliko važni. Jer ako je tekst sjetan, onda bi bilo dobro i da sviraš u tom raspoloženju. Ili ako je veseo, onda ga i sviraš u tom raspoloženju. Vrhunski majstori uvijek ispoštuju pjesmu. A ne da im je ego u prvom planu -
- Na obali! Pa, to je normalno za jednoga Dalmatinca.
- Naravno da da. Mogao bih nabrojati mnoge, jer sam se uvijek divio talentu više nego uspjehu. I zahvalan sam svakome ko mi donese dobar CD od nekog novom fantastičnog banda, pa makar bio totalno neafirmiran.
- To ćemo Vlatko i ja odlučiti deset minuta prije izaska na stejdž. Kod nas je sve više stvar osjećaja nego nekakve velike strategije. Nama je uvijek najvažnije da bude uzbudljivo do maksimuma ili što je više moguće.
Pročitajte i: