Hajne psihološku stvarnost koju je stvorio u delima podstaknuta je nostalgičnim sećanjem na dve velike nesrećne ljubavi, prema rođakama Amali i Terezi, ali i na drugim temama, prirodi, političkim idejama, životu, pa je na taj način uspeo da u svojoj poeziji dosegne izuzetno značajne visine.
Tamo gdje se spaljuju knjige, spaljivaće se i ljudi.
Ljubav? To je zubobolja u srcu.
Bog će mi oprostiti, to mu je posao.
Zlo se javlja tamo gdje nema više ljubavi.
Mudri stvaraju nove misli, a budale ih šire!
U mladosti je ljubav burnija, ali ne tako jaka i ne tako svemoćna kao kasnije.
Bog je stvorio magarca da bi čovjek imao sa kim da se poredi.
Zločinci često u srcima nose više čovječnosti nego oni hladni, besprijekorni građani sa vrlinama, u čijim se bijednim srcima ugasila snaga zla, ali i snaga dobra.
Samo nam srodna bol izmami suzu, i svako zapravo i plače zbog sebe.
Svi ljudi koji nemaju srca su glupi. Jer naše misli ne dolaze iz naših glavá, već iz naših srca.