Jedan isposnik, živi svetac, odlučio je da prevali peške veliki put. Hodao je dva dana brdima i dolinama, sa malo hleba u torbi i malo vode u pljoski. Bilo je vrelo leto. Spavao je noću po tri sata. Veliki umor ga je stigao u zoru, trećeg dana puta. Zatekao se na širokoj livadi, na kojoj nije bilo nije jednog drvceta sa lekovitim hladom. Monah, izmučen vrelinom, je ipak prilegao i odmah zaspao.
Posle nekog vremena, kada je sunce već bilo visoko na nebu, probudio ga je oštar bol u ruci. Trgao se i video da ga je ujela zmija, koja je našla hlad pored njega. Zmija je otpuzala. A monah, vičan životu u prirodi, odmah je isisao otrov iz ruke i ispljunuo ga. Zatim je nastavio svojim putem.
Kažu da je na mestu na kojem je monah ispljunuo otrov izrasla čudna biljka. Imala je u sebi blagost sveca i otrov zmije.
Tako je nastao duvan.
Pročitajte i: