Sa 13 godina je izgubio majku i živeo je kod tetke sve dok zbog siromaštva nije došao u ZVEČANSKU

24.07.2016. 11:00
Piše:
J. Pantović
deca u Domu za srednjoškolsku i studentsku omladinu / Izvor: Foto: zvecanska.org.rs
Jeste li se nekada zapitali kako žive deca bez roditeljskog staranja? Kuda će nakon doma i jesu li spremni za samostalan život? Malo je poznato da život u domu može da traje i nakon navršene osamnaeste godine, a priča ovog momka je jedna od takvih.

Dvadesetdvogodišnjak N. O. živi u Domu za srednjoškolsku i studentsku omladinu. Dom je postao njegova kuća kada je već postao punoletan. Nesvakidašniji život jednog dečaka i čudan splet događaja doveli su mladog Ivanjčanina u prestonicu, gde živi već četiri godine.

"Prvi put sam ovde došao 2010. u novembru. Bilo mi je neobično u početku, čudno da se prilagodim pošto sam došao iz manje sredine. Prvi put sam se odvojio od svoje porodice i sve je u početku bilo strašno, ali posle toga sam se navikao. Došao sam jer sam želeo da nastavim školovanje, upišem nešto dalje, ali budući da su mi roditelji razvedeni, majka mi nije više živa, nisam imao finansijsku podršku i dolaskom ovde sam uspeo da nastavim školu", objašnjava mladić.

Dom za srednjoškolsku i studentsku omladinu jedan je od sedam domova koji se nalazi u sklopu Centra za zaštitu odojčadi dece i omladine u Zvečanskoj. Reč je o posebnom vidu usluga, prelaznoj stambenoj zajednici gde se mladi pripremaju za osamostaljivanje.

O trenutku kada je njegov dečiji život izgubio pravo značenje te reči bilo mu je teško da govori o tome i to na svoj 22. rođendan, četvrti koji slavi u Domu.

 "Dosta stvari se izdešavalo. Okolnosti su bile teške, al' to se sve dogodilo kada sam imao 13 godina. Posle toga sam živeo sa mamom jedan period, do svoje srednje škole. Kada je ona preminula, brat i ja smo bili godinu dana kod tetke. Pošto su nam rođaci, nisu imali nikakva primanja na nas, kao što bi imala hraniteljska porodica. Onda je nastao problem zbog njihove finansijske situacije. Nije da nisu hteli da brinu o nama, ali to je bio razlog zbog kog sam rešio da odem u internat, koji je bio u sklopu srednje škole, za decu iz udaljenih mesta, gde mi je bilo mnogo lakše", priča N. O.

KAKO JE KAD TE SVI NAPUSTE: Ovako izgleda život dece u Zvečanskoj

Dve sobe, kuhinja, kupatilo i predsoblje sa TV-om na raspolaganju su deci u Domu za srednjoškolsku i studentsku omladinu. Kako bi dobili šansu da svoj boravak u Centru produže i priliku da osete kako izgleda samostalan život omogućeno im je da u improvizovanom stanu žive dok svoje školovanje ne završe ili napune 26 godina. Svakodnevne veštine ovde trenutno stiče četiri studenta, od kojih je jedan i ovaj mladić.

deca u Domu za srednjoškolsku i studentsku omladinu / Izvor: zvecanska.org.rs

"Ovde se studenti osposobljavaju za stvarni, porodični život. Reč je o posebnom vidu usluga, prelaznoj stambenoj zajednici gde se mladi pripremaju za osamostaljivanje. Vaspitači imaju ulogu mentora koji ih podržava i učestvuje u kreiranju dnevnih aktivnosti, dok obuka obuhvata praktične socijalne veštine u zaštićenim uslovima. Mladi sami održavaju higijenu, pripremaju obroke, primaju goste, organizuju slavlja i druženja...", objašnjava vaspitačica Snežana Milošević.

DA BI ODRASLO JEDNO DETE, POTREBNO JE ČITAVO SELO: Ova škola je to "selo" za decu sa posebnim potrebama (FOTO)

 "Ne mogu da kažem da na njih gledam kao na porodicu, jer porodica ne može da se zameni, ali na neki način osećam olakšanje što sam došao ovde, u suštini mi je bila potrebna neka promena. Smatrao sam da ne treba da ostanem tamo da živim, pa, videćemo šta dalje. Osetio sam napredak, pomogli su mi da vidim kako izgleda samostalan život... Znači mi sve ovo u pogledu neke stabilnosti, jer da nisam ovde radio bih nešto da otplatim svoj smeštaj, mada ne znam da li bih i tada imao dovoljno.  Plaćam i ovde, ali ne toliko koliko bih samostalno morao", priča korisnik Doma.

Ovde se o njima brinu 24 časa, uvek mogu da se obrate dežurnim vaspitačima za savet i pomoć, ali nadzor nije intenzivan. Adolescentima ovaj vid smeštaja najviše odgovara, rade na komunikaciji, ovde imaju intimu, a efekti su više nego korisni za njihovu socijalizaciju, objašnjava Milošević.

N.O. ima mlađeg brata od kog je razdvojen od trenutka kada je počeo da živi u internatu. Tada su i njihovi životi krenuli različitim tokovima.

"Sa ocem nisam u kontaktu, ali sa rođacima sa mamine strane i bratom jesam. Mlađi brat je otišao u hraniteljsku porodicu kada sam ja otišao u internat. Sticajem okolnosti bio je u dve, da bi se na kraju zadržao u trećoj porodici, gde je ostao da živi do pre nekih godinu, dve. Jako hiperaktivan, pa nisu uspeli da ga iskontrolišu. U trećoj porodici imao je sve, sve su mu dozvolili, ali je nekako izgubio sva ograničenja. Sad je trenutno u Centru, ali treba da pređe da živi kod rođake koja je ovde u Beogradu. Bili smo sve vreme u kontaktu, ali mislim da ne bismo mogli da živimo zajedno, jer ne verujem da bih uspeo da obezbedim sve što mu je potrebno, smeštaj i ostalo, od tog nekog posla koji bih radio".

PODGORIČKA MAJKA HRABROST: Najviše me boli dok gledam ćelavu ćerku u haljinici

Za nekoliko meseci će u svojim rukama držati i diplomu, a sad kao apsolvent ne živi mnogo drugačije od drugih studenata, izlazi, druži se, uči... Međutim, pamti i trenutke kada ga vršnjaci, zbog toga što je dete Doma, nisu baš najbolje prihvatali.

"U početku sam imao takvih problema, sve zavisi kako do koga dođe. Nekako sam imao neki trip da me drugačije gledaju, ali posle mi je svejedno bilo, ko hoće da se družimo, super." Plan mu je da završi studije i, ukoliko uspe, nađe posao negde u inostranstvu. Prošle godine je bio u prilici da radi u Americi zahvaljujući programu Work and Travel.

"Bio ja ovde ili u nekoj porodici, svi ćemo na kraju biti samostalni ljudi. Nema neke prevelike razlike kasnije", zaključuje ovaj student.

Roditeljsku ljubav ne može ništa zameniti, al' sama prilika da se osete samostalno, činjenica da imaju krov nad glavom i mogućnost da se za najjednostavnije stvari obrate za savet, pomoć je koju kao punoletne osobe obično ne dobijaju na drugom mestu. A već posle toga, kada se njihov produženi boravak završi, prepušteni su sami sebi i svojim sposobnostima, pa kako se ko snađe.

Piše:
J. Pantović
24.07.2016. 11:00
Pogledajte više