Andrić, u prvom licu jednine, priča da svoju Jelenu najčešće viđa od proleća do jeseni, dok sedi u sobi kraj otvorenog prozora, na putovanjima, na praznom sedištu kupea, u predsoblju među stvarima, na ulici. Za tu viziju neophodne su posebne okolnosti, u Andrićevom slučaju to je prigušena svetlost:
Andrić je u Beogradu u kontinuitetu proveo četiri godine tokom kojih je živeo u hotelu Ekscelzior, intenzivno pišući prvi deo triptiha "Jelena, žena koje nema". Ovo delo je godinama stvaralo misteriozno pitanje ko je ona koje nema?
Andrić je voleo devojke kao igračke sa nedugim rokom trajanja. Među njima je bila i prva školovana srpska kostimografkinja Milica Babić, udata Jovanović. Ona je sačuvala Andrićeva pisma koja joj je slao, dok je još bila u braku sa Nenadom Jovanovićem.
Uprkos činjenici da je tokom tri decenije poznanstva sa grešnom ljubavi, kako je sredina opisivala njegov odnos sa Milicom, Ivo čestim putovanjima bežao od nje, još češće joj se vraćao na druženje s njom i njenim suprugom.
Punih trideset godina čekao je da njegova Milica bude slobodna kako bi se oženio s njom. Imao je šezdeset šest godina kada se to desilo, a ona mu je bila prva i jedina žena. Svojim iskustvom kao da je potvrdio svoju čuvenu rečenicu: "Ništa ne biva pre nego što treba da bude."
Nakon venčanja, Andrić više nije krio da je pišući priču Jelena žena koje nema imao na umu baš Milicu i s njom je svio i svoj prvi pravi dom u stanu u kome je danas njegov spomen muzej u Ulici Proleterskih brigada 2a.