Pesnikinja je zajedno sa sinom i drugim piscima iz Moskve evakuisana u Jelabugu, pošto su se Nemci već približavali prestonici.
Postoji više verzija zašto je digla ruku na sebe, mada je i sama dala odgovor u poruci koji je ostavila sinu:
Murljiga! Oprosti mi, ali više nisam mogla. Ozbiljno sam bolestna, to više nisam ja. Volim te ludo. Shvati da više ne mogu da živim. Reci tati i Arijadni— ako ih vidiš — da sam ih volela do poslednjeg trenutka.
Bilo je to 1941, dve godine nakon što se iz emigracije vratila u Staljinovu Rusiju.
Borila se sa depresijom i brigama koje su je sa svih strana pritiskale. Muž i starija ćerka bili su u Staljinovom logoru, a mlađa Irina je umrla sa samo tri godine od gladi u sirotištu.
Tu smrt slavna pesnikinja sebi nikad nije oprostila.
Životni put Marine Cvetajeve nije bio nimalo lak. Rođena je 26. septembra 1892. godine u Moskvi, u uglednoj porodici.
Od oca Ivana, koji je bio filolog, profesor Moskovskog univerziteta i osnivač Muzeja lepih umetnosti nasledila je umetnički dar, a od majke Marije - pijanistkinje nemačko-poljskog porekla - sluh.
Nakon što joj je majka obolela od tuberkuloze, deo života provela je sa porodicom u Evropi.
Školovala se jedno vreme u Italiji, Švajcarskoj i Nemačkoj, a potom se ponovo vratila u Moskvu.
Počela je da piše stihove još u detinjstvu, a čak i njene prve zbirke "Večernji album" (1910) i "Čarobni fenjer" (1912) bile su dobro prihvaćene u pesničkim krugovima.
U to vreme upoznala je svog budućeg supruga Sergeja Efrona, kome će kasnije roditi troje dece - dve ćerke i sina.
Period uspona mlade pesnikinje bile su godine Prvog svetskog rata, revolucije i građanskog rata i u tom periodu napisala je i "Labudov logor" i "Car-devojku", ali joj je to doba donelo i mnogo iskušenja, tuge i gubitaka.
Njen suprug je prvo mobilisan, a potom se pridružio Beloj armiji na jugu Rusije, dok je Marina ostala potpuno sama u Moskvi sa dve ćerke, bez ikakvih vesti o suprugu.
Bile su više gladne nego site, pa je bila primorana da mlađu ćerku Irinu da u sirotište jer nije imala čime da je hrani. Ona je tamo i umrla 1920.
Dve godine posle tog tragičnog događaja, Marina sa starijom Arijadnom napušta Rusiju i odlazi u inostranstvo kod svog muža, bivšeg oficira Bele armije, koji je tada studirao u Pragu, da bi se potom preselili u Berlin i Pariz.
Dok je bila u emigraciji njena prepiska sa Borisom Pasternakom nije prestajala, a kako se verovalo, ona je celog života bila zaljubljena u njega.
- Niko ne može zamisliti siromaštvo u kojem živimo. Moj jedini prihod je od onoga što pišem. Moj muž je bolestan i ne može da radi. Moja ćerka groš zarađuje vezenjem. Imam sina, on ima osam godina. Nas četvoro živimo od ovog novca. Drugim rečima, polako umiremo od gladi - izjavljivala je Cvetajeva tridesetih godina prošlog veka.
Živeći u Parizu, pesnikinja je jako patila za Rusijom, što se odrazilo i na njeno stvaralaštvo, ali uprkos nostalgiji, verovala je da bivša Rusija više ne postoji i da nema gde da se vrati.
To je izazvalo nesuglasice u porodici, pošto je njen suprug već doneo čvrstu odluku da se vrati u Sovjetski Savez, u čemu ga je podržala i njihova ćerka.
Njih dvoje su se u domovinu vratili 1937, a Marina im se sa sinom pridružila tek dve godine kasnije.
Suprug i ćerka su uhapšeni zbog optužbe o špijuniranju. On je streljan 1941, a Arijadna je, nakon 15 godina zatvora i progonstva, rehabilitovana.
U tom periodu, Cvetajeva praktično nije pisala stihove, zarađivala je prevođenjem.
Usledili su rat i evakuacija u Jelabugu... Cvetajeva je 31. avgusta 1941. godine izvršila samoubistvo u kući Brodeljščikovih, gde je zajedno sa sinom živela pod kirijom.
Ostavila je tri beleške: onima koji će je sahraniti (ta beleška je kasnije postala poznata pod kodnim imenom "evakuisana"), Asejevu i sinu. Originalna beleška "evakuisana" nije sačuvana (policija je zaplenila kao dokaz, a potom je izgubljena), njen tekst je poznat iz sećanja Georgija Efrona.
Marina Cvetajeva je sahranjena 2. septembra 1941. godine na Petropavlovskom groblju u Jelabugi. Tačna lokacija njenog groba nije poznata.