Jeli su koru sa drveća, crve i pacove, a deca su umirala na ulicama: Jezivi detalji zločina koji je Staljinov režim decenijama skrivao - Golodomor je jedna od najmračnijih stranica 20. veka (VIDEO)
Oduzimanje hrane, prisilna kolektivizacija i zabrana napuštanja zemlje pretvorili su ukrajinska sela u mesta masovnog umiranja. Decenijama je sovjetska vlast pokušavala da sakrije razmere katastrofe.
Četvrte subote u novembru obeležava se Dan sećanja na žrtve Golodomora, jedne od najvećih tragedija u istoriji Ukrajine. Tokom 1932. i 1933. godine, milioni ljudi umrli su od gladi koju su izazvale politike sovjetskog režima na čelu sa Josifom Staljinom.
Oduzimanje poljoprivrednih proizvoda, prisilna kolektivizacija, represija nad seljacima i ograničavanje kretanja stanovništva stvorili su uslove za katastrofu. Dok su ljudi umirali, sovjetske vlasti nastavile su da prikupljaju i izvoze žito, a postojanje gladi dugo su negirale.
Naziv Golodomor potiče od ukrajinskih reči koje označavaju glad i pomor, odnosno ubijanje glađu.
Milioni mrtvih, tačan broj žrtava i dalje predmet istraživanja
Procene broja stradalih razlikuju se u zavisnosti od metodologije i perioda koji se uzima u obzir. Savremena demografska istraživanja ukazuju na oko 3,9 miliona umrlih u sovjetskoj Ukrajini od posledica gladi tokom perioda 1932–1934. godine. Kada se uračuna i pad broja rođenih, ukupni demografski gubici procenjuju se na oko 4,5 miliona.
Istraživanje ukrajinskih i američkih demografa, zasnovano na podacima iz popisa stanovništva i rekonstrukciji demografskih kretanja, pokazalo je da je najveći broj ljudi umro tokom 1933. godine.
Ipak, glad nije pogodila samo Ukrajinu. Masovno umiranje zabeleženo je i u drugim delovima Sovjetskog Saveza, uključujući južne oblasti Rusije i Kazahstan. Ukrajina je, međutim, pretrpela naročito velike gubitke u odnosu na broj stanovnika.
Razmere tragedije dugo je bilo teško utvrditi jer sovjetske vlasti nisu dozvoljavale slobodno istraživanje i javno pominjanje gladi. Podaci su bili pod kontrolom države, a dokumentacija o stradalima nepotpuna.
Ukrajinska žitnica Evrope postala je područje masovne gladi
Ukrajina je zbog plodnog zemljišta i povoljnih klimatskih uslova bila jedan od najvažnijih poljoprivrednih regiona tadašnjeg Sovjetskog Saveza. Njena polja davala su velike količine žitarica, zbog čega je često nazivana žitnicom Evrope.
Nakon revolucije 1917. godine i raspada Ruskog carstva, na teritoriji Ukrajine vodile su se borbe između različitih političkih i vojnih snaga. Na kraju je uspostavljena sovjetska vlast, a Ukrajina je postala jedna od republika SSSR-a.
Krajem dvadesetih godina Staljin je pokrenuo ubrzanu industrijalizaciju i kolektivizaciju poljoprivrede. Cilj je bio da se privatna seoska imanja zamene kolektivnim i državnim farmama, nad kojima je država imala kontrolu.
Iako je kolektivizacija formalno predstavljana kao dobrovoljan proces, u praksi je sprovođena pritiscima, pretnjama i nasiljem.
Posebno su bili na udaru seljaci označeni kao kulaci. Taj naziv korišćen je za imućnije zemljoradnike, ali su vlasti njime često označavale i ljude koji su se protivili novom sistemu. Njima su oduzimani zemlja, kuće, stoka i druge stvari od kojih su živeli.
Mnogi seljaci su u strahu od konfiskacije sami uništavali ili klali životinje kako ne bi završile u rukama države. Takva politika dodatno je oslabila poljoprivrednu proizvodnju.
Oduzimali su im i poslednje zalihe hrane
Kolektivizacija je izazvala snažan otpor na selu. Seljaci su odbijali da predaju zemlju i imovinu, a u pojedinim oblastima izbijale su pobune koje su sovjetske vlasti brutalno gušile.
Istovremeno su određivane obavezne kvote za isporuku žitarica. Kada ih sela nisu ispunjavala, državni službenici i partijski aktivisti oduzimali su hranu iz domaćinstava.
Pretresane su kuće, skladišta i druga mesta na kojima su seljaci pokušavali da sakriju zalihe. U pojedinim slučajevima oduzimane su i namirnice koje su porodicama bile neophodne za preživljavanje.
Posebno su bile teške kazne za krađu državne imovine. Zakon iz avgusta 1932. godine predviđao je izuzetno stroge sankcije za krađu žita i drugih proizvoda sa državnih i kolektivnih farmi, uključujući i smrtnu kaznu.
Prema istraživanjima, sovjetske vlasti nastavile su da zahtevaju velike količine žitarica čak i kada je stanovništvo već bilo suočeno sa glađu. Izvoz hrane nije zaustavljen u skladu sa stvarnim potrebama stanovništva.
Jedno od novijih akademskih istraživanja pokazalo je da su količine žita koje je država prikupljala bile povezane sa većom smrtnošću u oblastima sa većim udelom etničkih Ukrajinaca. Autori su zaključili da je diskriminatorska politika sovjetskih vlasti doprinela razmerama tragedije.
Gladni ljudi nisu smeli da napuste sela
Kada je glad počela da se širi, mnogi seljaci pokušavali su da odu u gradove i druge oblasti u potrazi za hranom. Sovjetske vlasti su, međutim, uvele ograničenja kretanja kako bi sprečile masovni odlazak stanovništva.
U januaru 1933. godine doneta je direktiva kojom je zaustavljen odlazak izgladnelih seljaka iz Ukrajine i Kubanja. Na taj način veliki broj ljudi ostao je zarobljen u područjima u kojima hrane gotovo da više nije bilo.
Sovjetska vlast istovremeno je kontrolisala informacije koje su izlazile iz zemlje. Strani novinari i diplomate nisu imali slobodan pristup ugroženim oblastima, dok su domaći mediji izbegavali da pišu o stvarnim razmerama katastrofe.
Jedan od najpoznatijih slučajeva zataškavanja vezan je za američkog novinara Voltera Durantija, dopisnika Njujork tajmsa iz Moskve. Iako je tokom 1933. godine bilo sve više svedočanstava o masovnoj gladi, on je javno umanjivao ili negirao njeno postojanje.
Za izveštavanje iz Sovjetskog Saveza dobio je Pulicerovu nagradu, što je kasnije izazvalo brojne kritike i rasprave o njegovoj ulozi u prikrivanju tragedije.
Ljudi su jeli koru drveća, crve i glodare
Kada su ostali bez žitarica i drugih namirnica, ljudi su pokušavali da prežive hraneći se onim što su mogli da pronađu. Jeli su koru drveća, korenje, travu, crve, mrave i sitne životinje.
U pojedinim oblastima situacija je bila toliko očajna da su se pojavili slučajevi kanibalizma. Istorijski dokumenti svedoče o ljudima koji su pribegavali takvim postupcima u krajnjem očaju.
Prema arhivskim podacima, više od 2.500 ljudi osuđeno je zbog kanibalizma tokom gladi. Ova pojava bila je toliko alarmantna da su sovjetske vlasti izrađivale plakate kojima su upozoravale stanovništvo da ne jede ljudsko meso.
Glad je uništavala porodice i čitave zajednice. Deca su ostajala bez roditelja, a odrasli su umirali na kućnim pragovima i ulicama. U pojedinim slučajevima članovi porodica delili su poslednje zalihe hrane, pokušavajući da barem decu održe u životu.
O razmerama katastrofe svedoče i fotografije, dokumenti i iskazi preživelih, koji su decenijama kasnije postali važan deo istraživanja Golodomora.
Da li je Golodomor bio genocid?
Pitanje da li Golodomor ispunjava pravnu definiciju genocida predmet je dugogodišnjih istorijskih i pravnih rasprava.
Genocid podrazumeva nameru da se u potpunosti ili delimično uništi određena nacionalna, etnička, rasna ili verska grupa. Zbog toga se u slučaju Golodomora istražuje da li je sovjetsko rukovodstvo namerno koristilo glad i represiju kako bi uništilo ukrajinski narod ili su masovne smrti bile posledica brutalnih ekonomskih i političkih mera.
Brojni istoričari ukazuju na to da su oduzimanje hrane, zabrana napuštanja ugroženih područja i posebna represija prema Ukrajincima dokaz da glad nije bila samo posledica neuspele poljoprivredne politike.
Ukrajina je Golodomor zvanično proglasila genocidom, a isto su učinile i brojne druge države. Evropski parlament je u decembru 2022. godine usvojio rezoluciju kojom je masovnu glad iz 1932. i 1933. godine priznao kao genocid nad ukrajinskim narodom. Za dokument je glasalo 507 poslanika, dok je 12 bilo protiv, a 17 uzdržano.
Decenijama zabranjivali da se govori o tragediji
Nakon završetka najteže gladi, sovjetske vlasti nisu dozvoljavale slobodno istraživanje i javno pominjanje Golodomora. Porodice koje su izgubile svoje članove nisu mogle otvoreno da govore o onome što su preživele, a informacije o tragediji bile su potiskivane iz javnog života.
Tek tokom osamdesetih godina, u vreme političkih promena u Sovjetskom Savezu, počelo je postepeno otvaranje arhiva i javno istraživanje događaja.
Danas se Golodomor obeležava kao jedan od najtežih zločina u ukrajinskoj istoriji. Sećanje na milione ljudi koji su umrli od gladi ostalo je važno i za razumevanje odnosa između sovjetske vlasti, Ukrajine i drugih naroda nekadašnjeg SSSR-a.
Srbija Danas