Planetarni šampionat u Kataru se bliži, svi daju svoja predviđanja, ali se mnogi osvrću i na istorijske momente koji su ostavili neizbrisiv trag na svetskim prvenstvima. Najveća poseta u istoriji fudbala, izmenjeni format, jutarnji sumrak u Brazilu, muk na Marakani, rafal ruskog ruleta i druga titula Urugvajaca - glavne su asocijacije na Mundijal iz 1950. godine, koji je održan u najvećoj južnoameričkoj državi.
Na njemu nije bilo finalne utakmice, ekipe su bile raspoređene u četiri grupe, a pobednici iz svake su otišli u novoformiranu grupu, gde je igrao svako sa svakim, te je tim sa najviše bodova bio automatski prvak sveta.
Samu inicijativu za tim formatom imali su Brazilci, koje je to i koštalo titule. Nezvanično, finalem se smatra utakmica Karioka i potonjeg šampiona Urugvaja, pred više od 170 hiljada navijača, na krcatoj Marakani, što i dan danas predstavlja susret sa najviše publike u istoriji ovog sporta.
Počelo je fantastično po domaćina, poveli su sa 1:0 u 46.minutu golom Friake, a zatim je usledio preokret koji je ubio najmanje 20 ljudi.
Kod oba gola, a posebno drugog golman Brazila Moasir Barbosa je morao mnogo bolje da interveniše. Lošim intervencijama odneo je veliki broj života, a svoj zavio u crno i okovao se u prokletstvo do poslednjeg trenutka.
Jutro narednog dana bilo je jedno od najtmurnijih nad Brazilom. Preko dvadeset samoubistava i još nekoliko neuspešnih pokušaja.
Barbosa iz straha, ali i saosećanja danima nije izlazio iz stana, a kada se prvi put pojavio na ulici, doživljavao je salve uvreda, i bio stigmatizovan od strane majki koje su svojoj deci pokazivale golmana uz komentar '' Ovo je čovek zbog kog je ceo Brazil plakao.''
Nakon završene karijere u nižerazrednom klubu vratio se u Vasko gde je do kobnog susreta sa Urugvajem bio legenda, u potrazi za novim poslom.
Dobio je ulogu domara, svaki dan je skidao mrežu sa gola gde je primio dva gola, a nakon toga što je drvena konstrukcija zamenjena čeličnom, Barbosa se dokopao nje, i od toga založio vatru za roštilj, a već narednog dana napustio grad.
Više od četiri decenije kasnije, pred Svetsko prvenstvo u Americi 1994. godine, posetio je svoju reprezentaciju na jednom treningu i poželi im podršku. Doživeo je najveće poniženje u životu, kada mu nisu dopustili da uđe na stadion uz reči da je on čovek koji donosi nesreću.
Bio je takođe optužen da je simpatizer komunizma, koji je u tom trenutku bio zabranjen u Brazilu.
Iako je doživeo mnogo neprijatnosti, kao najgori dan u svom životu navodi smrt njegove supruge Klotilde, sa čijom slikom je i on sklopio oči.
Umro je aprila 2000. godine, a na njegovoj sahrani okupilo se jedva 50 ljudi. Barbosino ime je indijanskog porekla i u bukvalnom prevodu znači ''onaj koji zadaje bol.''
U Brazilu najveća kazna za krivično delo je 30 godina zatvora. Za zločin koji nije počinio ispaštao je 50 godina.