Prvi deo filma se dešava u Istanbulu, april 1992. godine, teško vreme za sve koji su živeli na ovim prostorima. Đorđević pogađa trojku uz zvuk sirene za evropsku titulu Partizana i od Aleksandra postaje Sale, za sve vremena, jedan jedini Sale.
Nastavak nas vodi u 1995, iz Istanbula u Atinu gde Sale nacionale ubacuje devet trojki i postiže 41 poen za pobedu Jugoslavije nad Litvanijom u finalu EP.
A, onda, u poslednjem delu, 1997. u predgrađu Barselone u meču koji je više od života u reprizi Istanbula cepa mrežicu i donosi pobedu nad Hrvatskom. Jugoslavija kasnije osvaja zlato, ali to je manje bitno.
Sreća za sve nas koji volimo i cenimo Saleta je da ovo nije scenario filma, već jedan stranica iz stvarnog života čoveka zbog kojeg je Jugoslavija, a kasnije Srbija postala zemlja košarke.
Postoji i plakat za film, sličica Saleta sa podignutom zastavom koji možete da pogledate na http://lavalbum.blic.rs/. Album lavalbum.blic.rs dobio je tako još jednog sportskog heroja. Sve ih je više, ali pridružite se i vi Saletu. Odvojite minut i postavite svoju sličicu u album navijača. Budite deo nečeg lepog o čemu ćete moći da pričate deci, unucima, devojkama, prijateljima, komšijama...
Po završetku igračke karijere, Sale je prešao na drugu stranu - u trenere, ali je nastavio da radi ono što najbolje zna, da osvaja medalje i trofeje.
- Najveća radost i najveća čast za jednog sportistu je kad sluša himnu svoju zemlje kao poslednju melodiju jednog takmičenja - rekao je Aleksandar Đorđević.
A, slušao je Sale himne i himne, od “Hej, Sloveni” preko “Bože pravde” do Lav navijačke himne koja je premijerno izvedena u emisiji “Veče kod Ivana Ivanovića”.
Sale nikada nije zaboravio ni dane kada ga nije išlo, kada lopta nije htela u koš. Nije ni zaboravio skandiranje sa tribina, “Nema veze, Sale”, “Biće drugi put”, “Ti si šampiona”... Navijači su ga često nosili, to je i sam rekao više puta, a sada i on želi da pomogne drugim sportistima da podignu glavu kada im ne ide, da se lavovski bore do kraja. Uvek postoji drugi put, treći pokušaj, ali ne postoje druga zastava i himna.
Naši sportisti su zaslužili da budemo uz njih, kroz dobro i loše, kroz pobede i poraze, kroz osmehe i suze.
Plakao je i Sale, on to ne krije, ali sada je vreme za radost, vreme je da se podignu navijački barjaci i zapeva.