Tela poginulih rudara izvlačena su sa dubine od 700 metara, skoro mesec dana.
Od 178 rudara koji su tog jutra ušli u okno broj 2 Aleksinačkog rudnika, polovina se nije vratila. Ljubiša Stanojević, koji je sa svojim timom iz jame izvlačio tela nastradalih rudara, nagrađen je državnim ordenom za hrabrost.
- Na sve strane leševi, a pre toga su se borili za život, pomoću maski koje su imali samo spasioci. Teško, jako teška scena, mnogi od spasilaca nisu mogli da izdrže, pa su povrćali i vraćali se - ispričao je Ljubiša Stanojević, član spasilačkog tima.
- Najmanje desetak njih sam prethodnog dana primio na posao, uputio ih šta treba da rade, kako da rade, a sutradan su već nastradali - kaže Dušan Stanojević, sekretar Aleksinačkih rudnika od 1974. do 1991.
Tela poginulih rudara iz jame su izvlačena 29 dana. Izveštavanje o ovoj tragediji bio je veliki izazov, za tek formirano dopisništvo RTS-a u Nišu.
Mirjana Živković, šef Dopisništva RTS-a u Nišu u penziji, kaže da je bukvalno mesec dana redakcija radila 20 sati dnevno dok poslednje telo rudara nije izvađeno iz jame.
- Mi smo razgovarali sa porodicama svih stradalih. Verujte, preživljavali smo njihovu dramu kao svoju ličnu - kaže Živković.
Sa oko hiljadu zaposlenih, Aleksinački rudnik bio je okosnica razvoja privrede u ovom kraju.
- Svakako da je mnogo uticao na privredu, ne samo na ljude koji su živeli od rudnika, njihove porodice, već i na malu privredu i firme koje su se naslanjale, kako iz opštine Aleksinac, tako i iz cele Srbije - kaže Čedomir Rakić, zamenik predsednika Opštine Aleksinac.
Ovo je bila jedna od najvećih rudarskih nesreća u bivšoj Jugoslaviji, u kojoj je od trovanja ugljen-monoksidom nastradala polovina prve smene rudara. Rudnik je ubrzo nakon toga zatvoren, a naselje Aleksinački rudnici je od tada skoro potpuno pusto.