Stevan Sinđelić je rođen 1770. godine u selu Vojsci, u Okrugu moravskom. Njegov otac, ugledni zanatlija Radovan Rakić je umro vrlo mlad, pa se Stevanova majka, Sinđelija, preudala.
Zato su ga ljudi po majci Sinđeliji prozvali Sinđelić. Pre ustanka služio je kod čuvenog resavskog kneza Petra, koga su dahije pred početak ustanka posekle. Još pre nego što će podići ustanak, Karađorđe je prelazio preko Velike Morave i sastajao se sa Sinđelićem i dogovarao se o početku ustanka, pa je Sinđelić počeo da prikuplja narod resavskog kraja za ustanak.
Čim je objavljen ustanak u Orašcu, Karađorđe je o tome obavestio Stevana Sinđelića. A ovo je činjenica koja bi mogla da ukaže koliko je zapravo Stevan Sinđelić imao učešća u Prvom srpskom ustanku.
Međutim, ono po čemu je Stevan Sinđelić najviše poznat svakako je njegova borba za oslobođenje Srbije, koja je bila pod vlašću Turaka i jedan hrabar gest koji je učinio.
Naime, Bitka na Čegru je Sinđelićeva poslednja bitka i ujedno najupečatljivija. Posle povačenja Petra Dobrnjca i Hajduk Veljka, Turci su iskoristili momenat i krenuli na srpsku vojsku na Čegru.
Nekoliko puta je turska vojska jurišala na hrabre srpske junake i isto toliko puta Stevan Sinđelić je sa svojom vojskom branio položaje.
Borba je počela 19. maja ( 31.maja po novom kalendaru) 1809. godine, u jutarnjim časovima.
Srpska vojska je trpela ogromne gubitke, dok je turskoj vojsci nadolazila nova vojna snaga.
Kad je Stevan Sinđelić video da ne može Turke isterati iz šanca, da je mnogo Srba izginulo, a da ne bi pao živ Turcima u ruke, opalio je iz svoje kubure u punu burad baruta i tako je završio boj.
Posle ovoga, na Čegru je ležalo oko 16.000 Turaka i 4.000 Srba. Posle ove pogibije niški paša je naredio Srbima da sve srpske glave odseku i odnesu u Niš.
Ćurčije su odrali glave, predali paši, a ovaj naredi da se sazida Ćele Kula. I dan danas ovaj spomenik palim Čegarskim braniocima se nalazi u Nišu i pretvoren je u spomen obeležje.