Petsto ovaca čuvaju Baraći pod Jelenkom, najvišim vrhom planine Giljeve. Jedna su od retkih pešterskih porodica koja još izlazi na katune. Stado na giljevske pašnjake izvode pešice.
- Dešavalo je se kad padne sneg u maju, kada vođe nemamo uslove za polaganje, sjavimo ih u selo dva dana, dokle se sneg ne makne, pa opet vrnemo. Imamo 120 do 130 koza, imamo nekol'ke krave i desetak konja - kaže stočar Diko Barać.
Dok su na ispaši, ovce ne zatvaraju u štale.
- Mi držimo tor na čistoj ledini. Pomeramo tor svako sedam dana ili 10 dana. Do prilike, kako su uslovi, ako je kiša, pomerimo pre i zato su čiste - kaže Barać.
Prve komšije, Bradići su 500 metara udaljeni. Stari ne žele da idu sa Peštere.
- Vođe sam i odrasto. I đecu odavle školovao i sina oženio i postao deda. I sve, ali sinovi odoše dalje, ja osta sa suprugom i tako - kaže Vuka Bradić.
Ni Diko ne želi odavde. Objašnjava svoju muku skromno, pešterski.
- Pa videćemo. Videćemo. Dokle Bog da zdravlje, ja moram ovako. A dečica uza me. Razumiješ. Ovaj mali je isto veliki radnik i zbog njega ovo i radim i tako. I voli vdđe da živi. Volio bi i on da nasledi ovo ako da Bog. Ali malo ako bidnu uslovi bolji - istče Diko Barać.
Dikov katun je poslednji objekat na teritoriji Srbije. Iza je Crna Gora. Komovi i Prokletije kao na dlanu. Odavde nema puta. Napon dovoljan za jednu sijalicu. Samo jednu i koriste u katunu.
A nema ni mobilne mreže iz Srbije, pa koriste crnogorsku. Nije ovo kraj sveta. Ovo je Pešter.