Ovi svetitelji Božji behu klirici pri patrijarhu Carigradskom Pavlu u vreme cara Konstancija. Po smrti velikog cara Konstantina jeres Arijeva, koja dotle beše prigušena, opet ožive i poče uzimati maha. Pa i sam car Konstancije naginjaše toj jeresi. Na dvoru carevom behu dva uticajna velikaša, Jevsevije i Filip, obojica vatreni Arijanci.
Njihovim uticajem bi patrijarh Pavle zbačen s prestola i proteran u Jermeniju, gde ga Arijanci udaviše. Presto patrijaraški zauze zločestivi Makedonije. U to vreme, kada Pravoslavlje imaše da vodi dve ljute borbe, protiv neznabožaca i protiv jeretika, Markijan i Martirije, založiše se svom snagom i odlučnošću za Pravoslavlje.
Markijan beše čtec a Martirije ipođakon pri sabornoj crkvi, i pod patrijarhom Pavlom behu patrijarhovi notari (pisari). Arijanci pokušaše najpre da ih potplate, no kada ovi sveti muževi to odbiše s prezrenjem, oni ih na smrt osudiše. Kada ih izvedoše na gubilište, oni uzdigoše ruke i pomoliše se Bogu blagodareći Mu za mučeničku končinu života svoga:
- Gospode, radujemo se što ovakvom smrću izlazimo iz ovoga života. Udostoj nas, biti pričasnicima života večnoga, Ti živote naš!
Tada podkloniše glave svete pod mač, i behu posečeni, 355. god. Na njihovim čudotvornim moštima docnije podigao je crkvu u njihovo ime Sveti Jovan Zlatousti.