6. april 1992.
Od pukovnika Stanislava Galića dobijam zadatak da specijalna dobrovoljačka četa 30. divizije kojom komandujem nastupa desno od glavne kolone, pravcem Seka – Mrnjašica – Mrđebare – Zlosela. Na zadatak polazim u gumenim opancima, vunenim čarapama, uniformi Milicije Krajine koju sam donio sa ratišta u Kninskoj krajini, poklon mog prijatelja Milana Martića i sa crkvenim kalendarom u džepu vojničke jakne.
Iako idu u svoju prvu ratnu bitku moji momci, uglavnom tek svršeni srednjoškolci, dobro su raspoloženi.
Brzo i neoprezno, razvijeni u strelce, prelazimo Seku i grabimo ka Mrđebarama. Srećom, ne nailazimo na otpor. Tek pokoji pucanj. Na vrhu Mrnjašice zauzimamo rov sa mitraljezom, stotinjak metara dalje u rovu trojica mrtvih hrvatskih vojnika…Nisam imao vremena da se bavim tim nesrećnicima, ali sam zaključio da su poginuli od granate.
Sa nama, lijevo od nas, sadejstvuje 3. bataljon 11. brigade, sastavljen od rezervista iz Bosanskog Petrovca, pod komandom kapetana Kesića. U 7 časova ujutro srpska artiljerija iz Blagaja, kojom komanduje potpukovnik Sovilj (kodno ime koje je korišćeno u sistemu komandovanja radio vezom „Oluja“) otvara žestoku vatru po Rastičevu, Zloselima, Osmanlijama i Olovu. Nešto kasnije počinje napad tenkova i pješadije. Glavne snage, koje čine tenkovska četa („Kupres“), samohodni vod PVO (prage) pod komandom kapetana Milenka Vučića („Oluja 1“), „martićevci“ iz Šipova, dobrovoljački bataljon, sa „belim orlovima“ pod komandom dobrovoljca Srpske radikalne stranke Jove Ostojića („Soko“), šipovački bataljon 13.brigade („Kozara“), nastupaju u zahvatu puta Blagaj – Rastičevo – Zlosela – Kupres
U isto vrijeme, na drugoj strani kupreškog ratišta, uz podršku tenka i transportera, kojima Srbi ne mogu da pariraju jer nemaju protivoklopna sredstva i novopristigle baterije MB 120 mm iz Tomislavgrada, Hrvati zauzimaju južni dio Kupresa, naselje Kratelj. Pale kuće. Među srpskim braniocima ima dosta poginulih, nekoliko desetina ih se predalo. Predali su se i srpski teritorijalci u Begovom Selu i Odžaku. Odvode ih u sabirni centar u tvornicu tekstila „Kvalitet“. Iz tvornice će ih sutra ujutro preko Kupreškog polja, peške, odvesti u logore u Zapadnoj Hercegovini i Hrvatskoj, u kojima će 19 nesrećnika biti ubijeno. Ostali će biti razmijenjeni nakon zvjerske torture, poslije koje će većina njih ostati trajni invalidi.
U gradskim borbama koje su počele juče i Hrvati imaju četvoricu mrtvih i više ranjenih.
Oko devet sati počala je kiša, koja je padala cijeli dan.
Mnogi Srbi pokušavaju da u grupama ili pojedinačno napuste opkoljeni grad, uglavnom preko Male Plazenice. Mnogi u tim pokušajima i ginu. Umesto da ih zarobljavaju, hrvatski teritorijalci bez milosti ubijaju svoje komšije.
Iako po njima osim pešadije dejstvuje i jedan tenk, grupe odvažnijih Srba junački brane nekoliko stambenih zgrada, zgradu pošte, dom zdravlja….I ne pomišljaju na predaju.
Grupa uglednih muslimana na čelu sa Safetom Pilićem i Hrvatom Ratkom Rebrinom telefonom i dovikivanjem poziva Srbe da zajedno izađu iz opkoljenog grada. Uz objašnjenje da neće da učestvuju u mežusobnom ratu. Dvadesetak Srba, muškaraca i žena, pristaje. Dok kolona ide ka izlazu iz grada, pojedini Srbi se predomišljaju i vraćaju u grad, da podjele sudbinu Srba koji su odlučili da se bore.
Na izlazu iz Kupresa, kod Vilinih kuća, kolonu dočekuju kupreški Hrvati. Srbe muškarce izdvajaju iz kolone i zatvaraju u podrum kuće Milenka Vile, u koji nekoliko časova kasnije ulazi jedan hrvatski vojnik i otvara vatru po zarobljenicima. Neki su odmah ubijeni, drugi su izdahnuli kasnije. Od njih deset, preživio je samo jedan, Marko Milinović.
Tog dana u Kupresu i okolini ubijeno je 26 Srba – 25 pripadnika TO Kupres (većina je već bila mobilisana u 19. brigadu JNA) i jedan civil.
Zlosela i prilaze Kupresu, osim kupreških satnija, brane postrojbe HOS-a i TO iz Tomislavgrada, Posušja, Gornjeg Vakufa i Bugojna.
Tenkovska četa i prage lako razbijaju hrvatske snage u Suhovi (u kojoj zarobljavaju veću grupu slabo naoružanih branilaca) i prije 11 sati ulaze u Bili Potok. A do popodnevnih sati izbijaju u Osmanlije, gdje se lijevim krilom spajaju sa dobrovoljcima iz Srbije i šipovačkim bataljonom 13. brigade, koji su nastupali pravcem Suhova – Ratkovine.
Moja jedinica i Petrovčani smo se, zbog brisanog prostora ispred sela, mučili sa braniocima Mrđebara, ali kada smo u bitku uveli bestrzajni top, koji je dejstvovao sa Mrnjašice, otpor branilaca je prestao i oni su pobjegli u pravcu Zlosela, osim trojice koje smo zarobili. Dva brata blizanca iz Posušja i jedan teritorijalac iz Bugojna. Sva trojica su preživjela zarobljeništvo.
U borbama za Zlosela poginula su dva, a ranjena četiri srpska borca.
Poginulo je više od 30 pripadnika HOS-a i civila iz Zlosela i okoline, a 106 vojnika i civila iz Zlosela i Osmanlija je zarobljeno. Zarobljni hrvatski vojnici i civili su kamionom prebačeni u školu u Novom Selu, gdje su posluženi vodom, cigaretama, a djeca i napolitankama. Uveče su autobusima odvezeni u zatvor u Knin. Troje starijih civila je umrlo u kninskom zatvoru, nekoliko pripadnika hrvatskih postrojbi je podleglo mučenju u kninskom zatvoru ili je ubijeno.
Vodi se bitka i za Ravno. Hrvati napadaju iz pravca Prozora, Zvirnjače i Šujice, ali dobro organizovanom vatrom sa Ravašnice i visova iznad Mušića mještani ih spriječavaju da uđu u selo. Četvorica mladića iz Ravnog ponovo prave diverziju i na Bunarića kosi napadaju jedan transport oružja. Vojnike u pratnji ubijaju, kamione pale, a u Ravno prebacuju bogat plijen: više stotina kalašnjikova, nekoliko desetina hiljada metaka, uniforme…U akciji je poginuo Mihajlo Ćupina.
Evropska zajednica je priznala BiH kao nezavisnu državu. I tako presudila da se rat u BiH može rješiti samo na dva načina: nastavkom borbi ili srpskom kapitulacijom. A nama kapitulacija nije padala na pamet.
7.april
Po noći u Blagaj stižu prvi bjegunci iz Kupresa i donose vijesti o krajnje kritičnom stanju u gradu i velikim ljudskim gubicima.
Rano ujutro kupreški Hrvati svoje zarobljene komšije Srbe, njih više od pedeset, svučene u donji veš i bose, u koloni, pješice, odvode u Šujicu. Među zarobljenicima je i pravoslavni sveštenik Zoran Perković. Na Stržanju Žarko Živanić je pokušao da pobjegne, ali je ubijen.
Iz Šujice, Srbi će biti odvedeni u logore u Zapadnoj Hercegovini i Hrvatskoj. U splitskoj Lori, logorima u Zadru, Ljubuškom, Vrgorcu i Duvnu biće podvrgnuti zvjerskom mučenju, kakvo normalan ljudski mozak ne može ni da smisli, a kamoli čini. Trojica su podlegla svakodnevnom batinjanju, a njih 16 ubijeno i zakopano na nepoznatom mjestu.
Rano prijepodne nastavljena su napadna dejstva JNA prema Kupresu. U borbu su uvedena i dva preostala bataljona 13. brigade – 1. mrkonjićki i 2. ključki.
Neposrednu komandu nad jedinicama u napadu preuzeo je Lisica, koji se prethodno veče vratio iz Knina ali je celom operacijom i dalje komandovao pukovnik Stanislav Galić.
Ovo naglašavam iz razloga što je kasnije, kao što to u istoriji često biva, svu slavu za ovu vojnu operaciju Lisica prigrabio sebi a Galić jedva da je negdje i pomenut.
Mladić im je na raspolaganje dao 9. oklopni bataljon pod komandom potpukovnika Mile Aćimova. Oko podneva Aćimov sa osam tenkova i oklopnim transporterima stiže u Bili Potok, gdje se posade u hodu popunjavaju sa nas 13 boraca čete iz Blagaja. Ostali pripadnici moje jedinice su odbili da pođu u akciju. Hrvati su primjetili grupisanje u Bilom Potoku, pa su ga zasuli žestokom vatrom haubica iz Šujice i monobacača od Poganca.
Lisica, koji je već malo više popio, izdaje naređenje da novopridošli tenkovi ne idu cestom kroz Zlosela, već prečicom, preko livada, pravo na Osmanlije i Kupres. On sjeda u treći po redu tenk, u kojem se nalazio i Aćimov.U jedinici uglavnom mladi vojnici, među njima mnogo Šiptara i Mađara.
Ja i Jovo Knežić smo raspoređeni u oklopni transporter čiju posadu čine trojica Albanaca. Naši domaćini raspoloženi, orni za bitku, objašnjavaju nam kako da dejstvujemo kroz otvore na vozilu i hrabre da se ne plašimo.
Već imam ratno iskustvo iz Kninske krajine, ne plašim se, strah mi nije svojstven, a Jovi još manje.
Srpske snage koje nadiru ka Kupresu sada na raspolaganju imaju 17 tenkova T-55, 8 oklopnih transportera, 5 borbenih vozila pješadije i 5 “praga“.
Posljednji otpor koji su Hrvati pružali sa Čardačice, iz pravca Majdana i sa padina Male Plazenice i Poganca razbijen je oko 14 časova, poslije čega tenkovi ulaze u Kupres.
Nešto kasnije, lijevo od saobraćajnice u grad je ušao ključki, a desno od nje mrkonjićki bataljon.
Naš transporter je na Bašincu imao sudar sa tenkom, pokvaren je, pa smo pod snažnom vatrom iz pravca Majdana morali da pretrčavamo u drugi.
U Kupresu su nas dočekali preostali branioci centra grada, preplašeni civili i tijela ubijenih teritorijalaca. Ispred kafane „Centar“ na trotoaru mrtva mlada i lijepa djevojka. Kažu da je to Ivanka Čolić, kćerka vlasnika kafane. Moji vojnici, koji je poznaju, žale, kažu da je bila dobra djevojka. Nju nisam poznavao ali sam kao srednjoškolac u džuboksu u toj kafani, zajedno sa svojim školskim drugovima Vladom Marićem, Srbinom iz Donjeg Malovana i Hrvatima, Brankom Raštegorcem iz Gornjeg Malovana i Jozom Kunom iz Rastičeva, mnogo pjesama odslušao. Najčešće su to bili hitovi grupa „Boni M“ i „Abba“.
Ali ko da misli o jednoj hrvatskoj djevojci, kada su ulice pune leševa ubijenih Srba. Mojih prijatelja. Komšija. Špiro Bosnić, Stevan Lugonja, Nedeljko Jarčević, Vlajko Danilović, Vojislav Kanlić, Lazo Kontić....
U Kupresu je pronađeno dvadeset mrtvih Srba, dok sudbina više od 100 teritorijalaca i civila nije bila poznata. Kasnije, većina njih će biti pronađena ili živa u logorima u Hrvatskoj i Zapadnoj Hercegovini ili mrtva u okolini grada. Neki od ubijenih su bili vidno masakrirani.
Na lijevom krilu, šipovački bataljon je bez otpora zauzeo Mala kupreška vrata i izbio na padine Male Plazenice.
Na desnom krilu, petrovački bataljon je iz Mrđebara ušao u Stražbenicu, južne i zapadne obode Zlosela i ostao da pokriva taj prostor.
Hrvatske snage su se povukle prema Botunu i Kukavicama, gdje dio boraca pokušava da organizuje odbranu. Većina bježi u Bugojno i Tomislavgrad.
Na južnom dijelu kupreškog ratišta, toku prijepodneva, Hrvati su sa jednim tenkom T 55 i transporterom, te vodom pješadije, ušli u nebranjeni Rilić, iz kojeg su se srpski teritorijalci i narod povukli u šumu iznad sela.
Bježeći iz Kupresa preko Kudilja, u pravcu Ravanjskih vrata, manja grupa hrvatskih vojnika u šumi Omar nailazi na zbjeg Srba iz Rilića i Zanagline. U okršaju ginu trojica teritorijalaca iz Zanagline i trojica bojovnika.
U odvojenoj akciji hrvatskih vojnika na drugoj strani šume ginu dvojica teritorijalaca iz Rilića.
Od 3. aprila i početka izvođenja dejstava prema Kupresu do 7. aprila uveče jedinice JNA koje su napadale iz pravca Blagaja imale su petoricu poginulih, 12 teže i 36 lakše ranjenih vojnika. Hrvati su maljutkama oštetili tri tenka.
Nekoliko časova nakon oslobađanja, u sumrak, u Kupresu počinje pljačka. Prvo društvene imovine, a zatim hrvatskih, muslimanskih i napuštenih srpskih kuća i stanova. Prednjače dobrovoljci iz Srbije, koji su stambene zgrade prema Begovom Selu proglasili za zabranjenu zonu, postavili su čak i punktove, da na miru mogu da pljačkaju. U stopu ih prate dobrovoljci iz Šipova, a ne zaostaje ni dio mještana. Razvaljuju se vrata, razbijaju izlozi prodavnica u glavnoj ulici, pljačkaške grupe upadaju u poštu, banku, javna preduzeća...Prvo se krade tehnika, a zatim sve redom.
Desetine ukradenih automobila (uključujući i srpske) napunjenih ukradenom robom u toku večeri i noći odvezeno je u pravcu Šipova, do kojeg pojedini „oslobodioci“ prave po više „tura“.
Skupština srpskog naroda u BiH na zasjedanju u Banjaluci proglasila je nezavisnost Srpske Republike BiH, koja "može stupiti u zajednicu sa drugim subjektivitetima u Jugoslaviji". Biljana Plavšić i Nikola Koljević informisali su Skupštinu da su podnijeli ostavke na članstvo u Predsjedništvu BiH.