RAIČEVIĆI žive u teškim mukama, ali ipak NE DAJU NA SEBE: Evo koliko deca putuju do škole i gde žive (FOTO)
09.03.2020.18:52
Piše:
Srbija Danas/RINA
Teški uslovi i udaljenost od škole ne sprečavaju male Raičeviće da budu najredovniji u školi.
Sedam kilometara od puta, lošim makadamom, kroz šume i brda, dolazi se do poslednje kuće u selu Blato u kojoj svoje detinjstvo provodi četvoro malih Raičevića. Ovde, gde žive, čuje se samo lavež pasa, topot konja i vetar koji cvili.
Planina Pešter i opština Sjenica poznate su po surovim uslovima. Teški uslovi i udaljenost od škole ne sprečavaju male Raičeviće da budu najredovniji u školi.
SRBI OD OVE KAZNE BEŽE K'O ĐAVO OD KRSTA, a kada nemaju da plate, odlučuju se za još GORU STVAR!
Na pitanje kako idu u školu, četrnaestogodišnja Miljana uz osmeh odgovara:
- Škola nam je na 11 kilometara, svakog dana pešačimo. Nekad nas komšija poveze ladom bar u jednom pravcu. Ovde je super, ali mi je žao što smo mnogo daleko, pa nam niko ne dolazi. Ja sam samo jednom bila kod drugarice.
Raičevići žive u 80 godina staroj brvnari u seoskoj idili.
- Imamo devet ovaca, šest kokošaka i pet krava. Krave su Đina, Dunja, Vesa, Ruža i Šara. Miljana ih muze, a ja ih čuvam - navodi dvanaestogodišnja Vanja.
Na to, najmlađi Radoslav (10) uzvikom dodaje:
- Imamo i konja! Jašem ga svakog dana, sada ću vam pokazati.
Razdragana, pametna dečica, vredni roditelji, zdravi svi. Reklo bi se - pa šta fali ovim ljudima?! Ipak, nije sve tako sjajno. Selo Blato u jesen i zimi opravdava svoj naziv.
- Gore su nam kiše, nego sneg, verujte. Kad kiša krene slivaju se potoci i udaraju direktno na kuću. Jednom smo morali da bežimo u štalu. Kupatilo nemamo, već koristimo poljski toalet i korito. Nije lako... Rođen sam ovde, ali zbog dece bih otišao - objašnjava domaćin Srbislav.