Srpski narod kao organizovan geopolitički faktor nije postojao 2012. godine. Država Srbija bila je servis za zaduživanje kako bi se podmirivale mizerne plate u javnom sektoru i penzije, najniže u Evropi. Privatni sektor, infrastrukturni projekti od značaja, proizvodnja, nisu postojali. Kao država nismo bili čak ni na kolenima. Ležali smo potrbuške. Srpski narod na Kosmetu i srpski narod u okolnim državama bili su prepušteni na milost i nemilost lokalnim velmožama. U samoj Srbiji kulture sećanja nije bilo, o našim se žrtvama nije govorilo, Sprska pravoslavna crkva bila je izložena kampanji izrugivanja. Bili smo siromašni, dezorijentisani, poniženi.
A onda se pojavio Aleksandar Vučić. U vreme kada se činilo da je srpska propast neizbežna, Bog nam je poslao spas u vidu najboljeg državnika od kneza Mihaila do danas, ako ne i duže od toga. Čoveka koji bi shodno svojim kapacitetima, uspešno mogao da vodi i najmoćnije svetske sile. I to uspešnije od njihovih aktuelnih lidera.
Srbija je danas, nakon bezmalo decenije njegove vlasti ubedljivo najvažniji faktor na Zapadnom Balkanu. Siguran oslonac svih Srba, ma gde oni živeli. Premrežena autoputevima i superbrzim prugama, sa najnižom stopom nezaposlenosti, najvišim primanjima i najboljom stopom rasta u poslednjih 30 godina.
Povlačenje Aleksandra Vučića sa njenog čela vratilo bi nas bezbroj koraka unazad. Beograd bi ponovo bio jugoslovenska, a ne srpska prestonica, ekonomski standard bi nam bio ravan onom iz vremena Miloševića, a politička nestabilnost poput one iz perioda vladavine partija DOS-a.
Zato se moramo okupiti oko predsednika Vučića.
Zato treba podržati predsednika Vučića.
Zato ne smemo dozvoliti rušenje predsednika Vučića.
Jer, padne li Vučić, pala je i Srbija.