Vučković kaže da se ranjavanja seća kao da se juče dogodilo.
- Dva dana smo čistili Kopaonik od kasetnih bombi. Bile su rasute po delu planine gde nije bilo vojnih ciljeva, pa pretpostavljam da je NATO avion bio pogođen i da ih je izbacio da bi se rasteretio. Uspeo sam da demontiram 106 projektila, a 107. mi je došao glave. Naišao sam na dve bombe koje nisu bile aktivirane, jednu sam bezbedno uklonio, a druga je bila pored velike stene, što mi je otežavalo prilazak. Same eksplozije se ne sećam, već samo pamtim kako ležim na zemlji i krvarim. O silini eksplozije govori to što su mi se zlatni lančić i privesci na njemu bukvalno utisnuli u kožu. Spasao me je pištolj "kolt" koji sam sa boka premestio za pojas na stomaku, pa je prihvatio veliki broj gelera. Čuvam ga i dan-danas – priseća se tragedije Vučković.
Dodaje da je odmah postao svestan da će ostati bez ruku.
- Odmah sam video da mi nema desne šake, da je razneta. Ne osećam bol, ali vidim svuda krv, shvatam da nije dobro. Sa levom rukom tada još ne znam šta je, nju su mi posle amputirali u bolnici. U trenutku shvatam da svoju ćerku i sina, koji su tada imali deset i pet godina, više nikada neću moći da držim za ruku, da ih pomilujem... To me je najviše potreslo – kaže Slađan, koji pored supruge, ćerke i sina, danas ima i dvoje unuka.
Nesreća koju je doživeo zauvek je promenila njegovu porodicu.
- Mesecima sam ležao u bolnici, a moja deca su u trenutku odrasla. Dolazila su da me obiđu, a ja sam plakao kad su odlazili. Oni su me posle oblačili, vezivali mi pertle i davali mi da jedem kada supruga nije bila tu. Veliku zahvalnost dugujem i mojim “klasićima” koji i dan-danas dolaze, evo, kolega Vinko Milojković je i danas ovde. Kao osoba koja je na sopstvenoj koži osetila užase kasetnih bombi borim se za njihovu zabranu i žao mi je što je osim Rumunije, Srbija jedina u našem okruženju nije potpisala konvenciju koja ih zabranjuje – kaže Vučković.
NI KGB, NI CIA "Paklena hobotnica" ili "mračni Veliki brat" bila je NAJOPAKIJA tajna služba Evrope (VIDEO)