Jedina srpska povratnica u Đakovici, Dragica Gašić, nije imala problema tokom niti posle incidenata koji su se u sredu dešavali u Kosovskoj Mitrovici i Zvečanu, ali dodaje da je posetio policajac.
Kaže da je upoznata sa nemilim događajima na severu Kosmeta.
- Incidente u Kosovskoj Mitrovici i Zvečanu sam gledala na televiziji. Moram da kažem da me je posle toga posetio policajac i pitao me da li je mene neko uznemiravao - ispričala je ona.
Ispričala je da se u sredu rano ujutru desio manji incident ispred njene zgrade, ali da ne može da tvrdi da to ima veze s njom.
- Oko 4.45 časova ujutru ispred moje zgrade više puta je prošao crni automobil sa glasnom muzikom. Kružili su okolo par minuta. Međutim, ubrzo je došla policija, zaustavila ih i nešto su sa njima pričali. Posle se nisu vraćali - ispričala je ona.
Srpska povratnica kaže da u poslednjem periodu nije imala većih problema sa Albancima.
- Komšije me nisu dirale. Prođu pored mene, ne razgovaraju sa mnom i ne pozdravljaju, ali me i ne diraju. Ja iz stana ne izlazim i ne razgovaram ni sa kim. Zatvorena sam u četiri zida. Jedino nekada izađem na terasu i moram da priznam da mi komšije i prolaznici nisu ništa dobacivali. Kako je u gradu, ne znam, jer tamo ne mogu da idem - kazala je ona.
Podsetimo, Dragica Gašić se početkom juna ove godine vratila u svoj stan, koji joj je dodelila Skupština opštine Đakovica 1997. godine. Njen dolazak je izazvao burne reakcije lokalnog albanskog stanovništva, pa su organizovani i protesti na kojima je zahtevano da se Gašićeva istera iz stana. Dragici su na vrata lepljene slike ubijenih žena, a opština Đakovica je protiv nje čak podnela i tužbu u kojoj je zahtevala da joj se "otkaže ugovor o zakupu stana sa privremenom meromu". Ipak, Osnovni sud u Đakovici je tu tužbu odbacio kao neosnovanu.
Dodaje da nije rešila sve probleme.
- Nažalost, stan mi prokišnjava, a struju u jednoj sobi nemam. Predsednik opštine mi i dalje ne dozvoljava da stavim blindirana vrata iako svi ostali u zgradi imaju ista. Problem je i što sam, kada sam došla ovde, ponela samo letnju garderobu, a nemam načina da sada odem po zimske stvari. Automobil nemam, tako da nemam način da donesem odeću iz Smederevske Palanke, gde sam ranije živela.
Dragica dodaje da joj i dalje pomaže prijatelj iz Kline.
- Moj prijatelj, Vuksan Gojković mi donosi hranu. To nije mnogo, ali je dovoljno. Nažalost, on je nezaposlen i roditelji su mu bolesni pa je i njemu veliki problem da me često posećuje. Veoma mi je žao što nema posao jer je taj momak mnogo učinio za mene i gledam ga kao sina. On je jako vredan i kad god nekome treba, on mu popravlja električne uređaje. Srba je u njegovoj okolini malo, a Albanci neće da ga zovu, tako da nema prilike da zaradi nešto novca - kaže Dragica i dodaje:
- Moj ceo život je bio težak i naučila sam da se snalazim, tako da ću uvek imati šta da pojedem i popijem, a to je najvažnije.
Teško joj pada, priznaje, što je u Đakovici sama i odvojena od porodice.
- Najteže mi je što dugo nisam videla decu. Pet meseci nisam videla sinove. Čujemo se telefonom i video pozivom, ali nije to kao kada se vidite s nekim uživo. Nadam se da ću uskoro imati prilike da vidim sinove - kazala je ona.
Dragica je dodala da će da nastavi borbu jer ne uzima ništa tuđe, nego samo brani svoje.
- Nadam se da će da bude bolje, jer da se ne nadam otišla bih u centralnu Srbiju. Ali neću otići jer je ovo moj stan i ja sam svoja na svome. Sud je i presudio da niko ne može da me istera, što znači da i oni znaju da sam u pravu - rekla je ova hrabra žena.