Malo mesto pokraj Majdanpeka, Rudna glava, našlo se u žiži pažnje javnosti nakon što se tu juče vakcinisao predsednik Srbije Aleksandar Vučić. Mnogi i ne znaju da je Rudna glava za vreme Drugog svetskog rata bila važan strateški poen na mapi nacističke Nemačke.
Na prvi pogled reklo bi se da ne postoji neka naročita veza između velikog Trećeg rajha i malog mesta u Srbiji, u blizini Majdanpeka - Rudne Glave. Sve dok se ne pomene ime Hermana Vilhelma Geringa, najuspešnijeg vojnog pilota, ministra nemačke vlade i nesuđenog naslednika ove nacističke tvorevine posle firera lično, ali i ambicioznog kopača rude, koji je za tu aktivnost odabrao baš Rudnu Glavu.
Rođen u porodici sa velikim brojem vojnih lica, u Rozenhajmu 1893. godine, nije bilo mnogo dileme da li će upisati vojnu akademiju i pridružiti se vojsci te je 1911. diplomirao i postao član pruskog kadetskog korpusa.
Prvi svetski rat započeo je u pešadijskom puku, ali ga je jedno poznanstvo koje je ostvario tokom rata približilo avijaciji i posle završene pilotske obuke odmah je preusmeren da izvršava ratna dejstva u vazduhu. Nakon smrti slavnog Manfreda fon Rihthofena, dobija komandu nad čuvenom eskadrilom poznatom pod nadimkom "Leteći cirkus" i do kraja rata uspeo je da ostvari 22 pobede za koje je pobrao i veliki broj odlikovanja.
Kako je odredbama Versajskog mirovnog sporazuma Nemačkoj zabranjeno da ima vojnu avijaciju, Gering nakon Prvog svetskog rata odlazi u Švedsku i bavi se akrobatskim letenjem i padobranstvom. Zaljubljuje se u Karin fon Kantcov, ćerku švedskog oficira i zajedno sa njom, sada već kao kapetan u penziji, vraća se u Minhen, baš u trenutku kada Adolf Hitler neumorno drži govore propagirajući svoju ideologiju, koja je zadivila Geringa.
Pridružuje se budućem fireru i učestvuje u neuspelom Minhenskom puču 1923. godine, nakon čega je pobegao u Austriju, međutim, kako je zadobio Hitlerovo poverenje dobio je zadatak da iz Austrije ode u Italiju i od Musolinija zatraži finansijsku pomoć za opstanak nacističkog pokreta. Kako je i ta misija propala, jer duče nije hteo da ga primi, naredne četiri godine provodi u Švedskoj sve dok mu 1927. nije odobrena amnestija, a zajedno sa usponom Hitlera 1933. raste i njegov uticaj. Izabran je za predsednika Rajhstaga, zatim ministra bez portfelja i državnog poverenika za avijaciju.
Sa funkcijama rasli su i apetiti vezani za borbu protiv neistomišljenika, pa su po Geringovom nalogu osnovani prvi popravni domovi nazvani logorima za prevaspitavanje. Hitlerovu naklonost zadobio je i u Noći dugih noževa, zahvaljujući svojoj nemilosrdnosti, zbog čega ga je firer prvo tajnim dekretom, a zatim i javno, pismenom potvrdom, imenovao za svog naslednika 1941. godine.
Usledila je obnova "Luftvafe", gde se pod Hermanovim budnim okom sprovodi obuka pilota, kako bi se što bolje i spremnije ušlo u nove, svetske ratne obračune. Drugi svetski rat je počeo i tokom bitke za Varšavu Gering je naredio žestoko neselektivno bombardovanje grada, koje je za posledicu imalo značajne civilne žrtve, u nameri da dokaže da je "Luftvafe" imala presudan uticaj u nemačkoj pobedi. Sa istim ciljem predvodio je i bombardovanje delova Francuske, potom je nakon neuspeha i prevlasti Britanije u vazduhu, kao osvetu pripremio bombardovanje Londona, Portlanda, Sauthemptona i velikog broja aerodroma.
Upozoravao je Hitlera da napad na SSSR, koji će ubrzo uslediti, nije dobra ideja, međutim, firer se oglušio o njegova upozorenja i potpisao direktivu za početak operacije Barbarosa, čime je otvoren drugi ratni front. Gering je, ipak, zdušno učestvovao u rukovođenju ratnim operacijama, ali se kao poverenik za četvorogodišnji plan i šef ekonomskog štaba Istok bavio i administrativnim pitanjima, poslavši veliki broj ruskih civila na prinudni rad u Nemačku.
Herman Vilhelm Gering se poslednji put susreo sa Hitlerom 20. aprila 1945. u bunkeru, nagovarajući ga da napusti Berlin i nakon neuspešnog odgovaranja i sam pobegao u Obersalcberg.
Dva dana nakon toga, kada su stigle loše vesti sa fronta, odlučan u svojoj nameri da ne napušta Berlin, Hitler je izjavio: "Ako sad postoji pitanje pregovora, Gering ih može voditi bolje od mene".
Nakon što su ove reči stigle do Geringa, zaključio je da je firer dao ostavku i obratio mu se u telegramu u kojem traži saglasnost da preuzme vođstvo nad Trećim rajhom, odgovor je bila - optužnica za izdaju, za koju je predviđena smrtna kazna. SS jedinicama je naređeno da uhapse Geringa, a sutradan je Berlin izdao saopštenje da je Gering, iz zdravstvenih razloga, podneo ostavku na sve svoje funkcije.
Uhapšen je od strane savezničkih trupa i 1. oktobra 1946. proglašen je krivim po svim tačkama optužnice za ratne zločine i osuđen na smrt vešanjem. Pošto mu je odbijena molba da bude streljan, pregrizao je kapsulu cijanida koju je krio u svojoj ćeliji i preminuo 15. oktobra 1946.
Tokom dvadeset godina istraživanja na potezu Rudne Glave, kod Majdanpeka pronađeno je negde oko 40 rudarskih okana.
Davne 1934. u vreme kada je Gering bio ministar nemačke vlade i nakon što je 1937. osnovan "Rajhverke Herman Gering" industrijski konglomerat koji je bio deo nemačkog ekonomskog plana, koji podrazumeva vađenje i preradu ruda, Herman je otkupio rudnik u ovom kraju. Sredstva za to su obezbeđena zahvaljujući njegovom neograničenom pristupu državnom budžetu, a okupacijom je teška industrija svih zemalja pripadala okupatoru.
Brzo su se tu skupili radnici sa raznih strana, pošto u tadašnje vreme meštani Rudne Glave nisu bili jamski radnici. Istraživanja su počela sa istoka i "Rajhverke" je do 1941. postao vodeća "kompanija" u ovoj oblasti u Evropi, a verovatno i u celom svetu, s obzirom da je njen kapital vredeo 2,4 miliona tadašnjih "rajhmaraka" i da je imala oko 500.000 radnika.
Do kraja Drugog svetskog rata rudnik u Rudnoj Glavi je ostao u njegovom vlasništvu i nakon kapitulacije Nemačke, kada je usledila nacionalizacija i obnova zemlje, u septembru 1946. je konfiskovan, oduzet i vraćen u ruke radnika, o čemu svedoče dokumenta koja čuva Muzej u Majdanpeku.