Tokom istorije postoje događaji i likovi gde mit nadjača fakte, legenda nadživi biografiju, a kult preovlada svim zapisima. U nemilosrdnom vihoru okolnosti, bajkoviti prikaz heroja totalno je skrajnuo sve što su hroničari zapisali, i od velikaša stvorio zmajoliko čudovište koje se preselilo u večnost.
Jedna od najkontroverznijih ličnosti srednjevekovne srpske istorije je bez ikakve dileme despot Vuk Grgurević a.k.a Zmaj Ognjeni Vuk, sin slepog Grgura i unuk despota Đurđa Brankovića.
Podaci o njegovom životu tesno su i neizbežno isprepletani brojnim mitskim, nerealnim i nadljudskim osobinama, koje ga izdvajaju, daju dodatnu dimenziju i barem na kratko vraćaju u vreme kada je na svom konju tumarao Sremom donoseći slobodu Srbima.
U mlađim danima ratovao je na strani Turaka, da bi potom u pograničnoj službi Ugara postao žestoki neprijatelj Sultanu i čitavom Osmanskom carstvu, protiv kojih je predvodio brojne okršaje, a neki od najpoznatijih su oni u Srebrenici i Šapcu.
Iako u to vreme Srbija nije bila despotovina, Vuk je od Ugara dobio veliki broj teritorija i poseda na upravljanje, stoga je ostao i poznat kao "Despot bez despotovine".
Strastveni ljubavnik, vešt vojskovođa, darežljivi ktitor! Neko od koga i prijatelji strahuju, a neprijatelji poštuju. Druguje sa vilama, boravi sa vukovima, neustrašivo jaše na konju i čuva Srbe. Nezaobilazan motiv epskih pesama čije rođenje je obavijeno velom tajne, koja je zamotana u narodnu poeziju.
- Nije čedo kakvana su: Vučja šapa i orlovo krilo, zmajevo kolo pod pazuhom. Iz usta mu modar plamen bije, Materi se ne da zadojiti - stihovi su kojim je u bugaršticama opevan Vuk Grgurević.
Ratnik izuzetne veštine i snage, neprikosnoven u borbi, izrazitih liderskih osobina, vladao je i dobrim diplomatskim sposobnostma. Strah i trepet među Turcima, koji su ga se i mrtvog plašili.
Pregovarao je čak i sa sultanom Bajazitom Drugim, i to na ćirilici, o čemu svedoče pisma između njih dvojice.
Zmaj Ognjeni Vuk stradao je i preselio se u večnost aprila 1485. godine, a da li ga je smrt zadesila tokom boja ili nedugo posle njega od posledica povreda, nije poznato.
Zmajeviti junak, misterioznog porekla, neustrašive hrabrosti i nadljudske strane ostaje kao usud ovom narodu, ali i svakom drugom koji se ustremi da oduzme slobodu srpstvu i donese novo ropstvo.
Predanje kaže da se u zoru, tokom pomrčine kad se spusti magla, vidi usamljeni konjanik u oklopu koji stražari kraj dvora i čeka da još jednom zajaše u pohod na neprijatelja.
Građani Srema i dalje tvrde da se Zmaj Ognjeni Vuk pojavljuje uvek kada je potreban srpskom narodu, a prema legendi poslednji put je "viđen" 1944. godine kada je prilikom nacističkog povlačenja zauvek nestalo nekoliko oficira Vermahta.