Pre dva meseca Čeril Doktorčik (53) i njen verenik, koji su honorarno radili kao pripadnici obezbeđenja u lokalnim restoranima, ostali su bez posla i morali su da napuste iznajmljen stan jer više nisu mogli da plaćaju kriju. Sada uglavnom žive u svojim kolima, "hondi sivik" iz 2009. godine.
Čeril odmalena živi u Hantington parku, južnom predgrađu Los Anđelesa. Kaže da joj se i ranije dešavalo da ostane bez krova nad glavom, ali da je ono što sada proživljavaju zbog pandemije, najteže iskustvo koje je doživela.
- Ranije sam mogla da se umijem u toaletu lokalne pijace, u "Mekdonaldsu" ili nekom drugom restoranu. Sada tamo prodaju samo hranu "za poneti", tako da to više ne dolazi u obzir. Ne žele da se motamo po njihovim lokalima – kaže ona.
Ranije je Čeril mogla da ode kod prijateljice da se istušira, ali sada "to nije u redu zbog virusa". Zbog toga se sada umivaju kad god negde nađu ili kupe vodu. Ponekad iznajme sobu da bi se okupali, ali to je moguće samo u hotelima koji su otvoreni tokom krize.
- Ranije smo mogli da iznajmimo sobu kad god smo imali novca. Sada sam se dva meseca doslovno svakog dana raspitivala, ali nisam imala sreće – kaže Čeril.
Srećni su kada nađu sobu u nekom od jeftinijih lokalnih hotela, gde mogu da ostanu cele nedelje.
- Posle toga, pokušaćemo da nađemo neki posao. Nadamo se da će se do tada situacija malo srediti.
Dok su imali posao, ona i verenik su zajedno zarađivali 1.800 dolara mesečno. Osim toga, dobijali su markice za namirnice. Samo kiriju za jednosoban stan plaćali su 1.350 dolara.
Ona otkriva da je Hantington park kraj u kome ima dosta beskućnika.
- Razgovaram s njima, ali ne kao ranije, zato što ne želimo da širimo virus. Ali kada razgovaramo, vidimo da imaju iste probleme kao i mi – kaže Čeril.
Na ulicama ima vrlo malo ljudi, koji i ne gledaju beskućnike.
To je tako tužno. Razumem ih, i ja imam unuke i stariju majku, koju ne mogu da vidim. Ali, treba da znaju da radimo sve što možemo da sačuvamo zdravlje Niko nam ne ulazi u kola, ili sobu, kada uspemo da je iznajmimo. Nosimo maske, i rukavice, kada ulazimo u prodavnicu. Poštujemo pravila distanciranja – kaže ona.
- Želim da ispričam svoju priču, u ime svih ljudi koji su u istoj situaciji kao mi. Više od bilo koga želimo da se ovo okonča – kaže Čeril, čija ispovest ilustruje koliko je pandemija teška ljudima i porodicama koje žive na ivici egzistencije.