Ona se ne seća ni rođenja svog sina, ali ni svog verenika Stiva. Čak, njeno stanje je toliko teško da nije sposobna da pamti stvari koje joj se sada dešavaju duže od nekoliko trenutka.
Kamre i Stiv upoznali su se 2009, a tri godine kasnije saznali su da je trudna. Ali, u 33 nedelji ona je pretrpela preeklampsiju, potencijalno fatalni poremećaj u trudnoći kojeg karakterišu visok krvni pritisak i oticanje.
Poremećaj se razvio u eklampsiju i hitno je urađen carski rez kako bi se spasio život majke i deteta. Tokom operacije Kamre je ostala bez kiseonika u mozgu 5-8 minuta. Imala je moždani udar i krvarenje u mozgu zbog čega je došlo do gubitka memorije. Gevin je rođen, ali je težio svega dva kilograma. Kamre je dva dana provela u medicinski indukovanoj komi.
- Kad je došla sebi odmah sam znao da nešto nije u redu. Pogledala je u mene i njene roditelje, a njen pogled je bio prazan. Sećam se da sam pomislio kako ona nije tu. Počela je da halucinira i razgovara sa svojom rukom kao da je telefon - priča Stiv.
Kamre je pretrpela oštećenje hipokampusa, dela mozga ključnog za kratkoročno i dugoročno pamćenje.
- Rekli su nam da je zdrava, ali da joj je pamćenje izbrisano i nisu znali da li će se vratiti. To me je slomilo – kaže Stiv.
Po otpuštanju iz bolnice, o njoj su brinuli njeni roditelji. Sa majkom je zadržala instinktivnu vezu, iako se ne seća njenog imena, a Stiv ju je posećivao svakog dana.
- Rekao bih joj: "To sam ja, Stiv", a ona bi samo zurila u mene. Pitao sam je da li bi želela da vidi našeg sina, koji je tad još bio u bolnici, a ona bi odgovarala da neće. Nikad nije bila neprijateljski raspoložena ili ljuta, ali nije imala pojma ko sam ja niti zašto govorim da mi imamo sina – priča on.
Stoga je jednog dana odlučio da je ipak odvede da vidi Gevina, u nadi da će joj to pomoći.
- Medicinske sestre i ja smo je smestili u stolicu i stavili Gevina u njeno naručje. Dodirnula mu je obraze i pitala: “Čija je to beba?”. Kad sam joj rekao da je njena, upitala je: "Ja imam bebu?" – navodi Stiv.
Gevin je prvih nekoliko nedelja života proveo u inkubatoru, nakon čega je pušten kući kod oca, koji je sada morao sam da brine o bebi. Osam nedelja nakon što je Kamre izašla iz bolnice Stiv joj je po hiljaditi put ispričao ko je on, a ona ga je odjednom pogledala pravo u oči.
- Ne znam ko si ti, ali znam da te volim – rekla mu je.
Kamre se toga ne seća, ali Stivu su tada sve brige iščilile iz uma.
- Znao sam da ćemo biti u redu – ističe on.
To je bio samo prvi korak na dugom putu. Kamre je morala ponovo da uči svakodnevne veštine – kako da očešlja kosu, opere zube, kako da se obuče.
- Hiljadu puta smo prošli kroz menjanje pelena, podrigivanje i hranjenje bebe. Uvek je bila nežna sa njim, ali nije znala da je njen – kaže Stiv.
Kako se njen mozak oporavljao polako je počela da shvata da je majka.
- Trebalo je još godinu dana ponavljanja svega dok se to konačno nije primilo i ostalo tamo. Srećan sam zbog nje – ističe Stiv.
Dve godine nakon operacije Kamre i dalje nije mogla da ostane sama u kući pa je Stiv nju i bebu ostavljao kod njenih roditelja dok je bio na poslu. Ako bi ostala sama trebali bi joj sati samo da se opere ili obuče. Stiv kaže da bi voleo da imaju još jedno dete, ali smatra da njegova žena nije spremna na to zbog svog zdravlja.
Usled povrede Kamre je dobila epilepsiju i imala je stotine napada tokom proteklih godina. Ona se nada da će sledeće godine dobiti implant u mozgu koji će kontrolisati te napade. Malo je verovatno da će Kamre povratiti punu memoriju, a neizvesno je do kog stepena će se oporaviti.
- Stigla je od sećanja koja traju nekoliko sekundi do onih od nekoliko sati. Ponekad nešto što joj je važno, poput Gevinog dešavanja u školi, pamti dva-tri dana. Ali, nakon toga njeno sećanje iščili – kaže Stiv.