Iako je bio u jeku popularnosti, igrao predstave i imao zapažene uloge, mladi glumac rešio je da se povuče iz javnog sveta. Ta vest sredinom devedesetih odjeknula je kao bomba,a popularni srpski glumac Rastko Lupulović postao je monah.
U to vreme Rastko ne samo da se aktivno bavio glumom, već je bio i član popularnog benda "Kanda, Kodža i Nebojša".
Na početku karijere važio je za jednog od najboljih srpskih glumaca, pa je za svoja ostvarenja, još kao mladi glumac odlikovan jednom od najprestižnijih nagrada "Sterijinim pozorjem", a dobitnik je i nagrade "Zoran Radmilović".
Ali nije bio dobar samo pred kamerama, već i u pozorištu, gde se zatekao sasvim slučajno, kada ga je drugarica odvukla u Omladinsko pozorište "Dadov". Tada je imao dugu kosu, kožnu jaknu i vodio potpuno drugačiji stil života.
Velika slava bila je pred njim, kada je 1996. odlučio da se zamonaši.
U jednom intervjuu Rastko, a sada otac Ilirion, otkrio je da, prvi put kada je stigao u manastir Dečane na Kosovu, sa tadašnjim kolegom, poznatim glumcem Nenadom Jezićem, znao da će to biti njegova nova kuća, pa se tada i rodila želja za zamonašenjem.
- Da, najbitnija stvar kod mene je moje obraćenje u hrišćanstvo. Sticajem okolnosti sam počeo da odlazim u crkvu. To mi je pomoglo da se spustim na zemlju iz nekih mistifikatorskih oblaka. Uopšte, hrišćanin-pravoslavac je moje najbliže određenje. Osećam se zasićenim od roka i svega toga. Rok je negde u skladu sa opštim načinom života, opštom površnošću. Kad odem na Akademiju, izđuskam se i vratim se kući prazan i tup. Na liturgiju odem sa istim raspoloženjem, sa potrebom da doživim katarzu, ali kući dođem sređen i miran... U susretu sa verom i tradicijom, dolaziš do harmoničnog razrešenja svojih nemira, a u rok životu dolazi do prikrivanja tih nemira ili potpunog otupljivanja svih emocija. Zato ljudi u roku izgube tu neku kreativnu crtu, istroše se, istroše se, istroše se... - rekao je Rastko u jednom intervju koji je dao nekoliko meseci nakon što se zamonašio 1996. godine.
Rastko, čije je crkveno ime Ilarion, 2013. je postavljen za igumana manastira Draganaca, a do danas pruža podršku i utehu onima koji su odlučili da ne napuštaju svoja ognjišta.
Za više fotografija, pogledajte galeriju: