Zdravica je tradicionalan ritual koji u ovoj formi koju danas koristimo vodi poreklo iz zapadne evrope, mada su oblici zdravice prisutni i u mnogo starijim civilizacijama (mesopotamija, egipat) Kao obicaj se, ipak, ustalila u srednjem veku
Prema istorijskim saznanjima, obicaj kucanja casa proizisao je iz straha od trovanja. U proslosti bi se zemljoposednici i vladari, kao kljucni ljudi u politici, izlagali opasnosti da ih otruje spijun, sluga ili sam sagovornik. Zato bi pri kucanju krigli tečnost iz jedne presla u drugu, samim tim garantovajuci sigurnost. Pored ove teorije, spekulise se da se u starim civilizacijama sa paganskim religijama imale nekakvu vrstu rituala gde bi se pila odredjena tecnost u sastavu zrtvovanja i odavala pocast odredjenom bozanstvu…
Danas je zdravica veoma cest i poznat obicaj. Osim prilika u kojima se smatra obaveznim kao proslava nove godine, slave, vencanja i ostalih proslava, cesto se koristi i pri jednostavnom ispijanju pica sa prisustvom bilo koje druge osobe
Slava je kod Srba jedan od najvažnijih događaja u toku godine, kada se uz bogatu sofru nazdravlja domaćinu. Različite reči zdravice prate razne krajeve, a primera radi, jedna od najinteresantnijih je sa Metohije gde se kaže:
"Neka se preliju bačve sa vinom, domovi sa žitom i zdravljem, a polja sa rodom i berićetom!", pa pošto se malo otpije, u istu času se doliva još vina "da bi mali porasli", nakon čega se nastavlja zdravica: "Ovako za omlađije, neka Bog omladi u domu, u toru i na svakom mestu, neka Bog mladež izvede na dobar put, te neka budu bolji od njihovih starijih".
Kada je dan slave, domaćin takođe ima i "obavezu" da nazdravlja. Domaćin ili neko ko sedi na vrh sovre nazdravlja, ali se i po tome gleda i bira ko će sedeti na čelu. Onaj koji ima ima mesto na čelu slavske trpeze treba da održi zdravicu, ali ujedno mora da bude vešt govornik, da ume da blagosilja, da poželi sreću, napredak i zdravlje domaćinskoj kući u kojoj je, ali da nazdravi svim gostima koji su tu.