DEČAKA OD "OLUJE" SPASILE KOPRIVE, SAD PIŠE PESME: "Kroz pakao prošli mi smo, oprostili nikad nismo"
"Kordun, Bosna, Banija i Lika - to je brate čvršće od čelika", citira Mile Romčević narodnog pevača i kaže da "sudeći po mladim naraštajima čijeg pripadnika vredi predstaviti, mi danas možemo reći da je ovaj pripev i itekako opravdan"
Mile Romčević rođen je u Glini 31.08.1993. godine, jer u mestu prebivališta njegovih roditelja u
Vrginmostu u punom jeku ratnog vihora, nije bilo bolnice. Mile je mladić koji je rane "Oluje" osetio i u srcu nosi još od druge godine svog života.
NEMOGUĆA MISIJA
Kroz pakao prošli mi smo,
oprostili nikad nismo,
izbjegličke dane teške,
u Srbiju stigli pješke.
Da l` još nešto reći treba,
praznih ruku i bez hljeba,
krenuli od svojih kuća,
oj misijo nemoguća.
Ovamo me život dov`o,
knjižica je moja ovo,
i životna, a i đačka,
aoj, cesto Petrovačka.
Kroz stomak me prođu žmarci,
pobijeni leže starci,
i vojnici i civili,
otrgli se nisu sili.
I najmlađe one bebe,
što ne znaše još za sebe,
ne rekoše još ni mama,
u krvavim kolijevkama.
Oproštaj dati, da li se može,
sječene glave, strunule kosti,
ti će nam isti krvave nože,
sutra u leđa opet zabosti.
Tuđin se bratom ne može zvati,
jer on je spreman ponovo klati.
Kuća izgori, izgradiš novu,
opet ćeš jednom na noge stati,
a onog što je strad`o u rovu,
ne može više niko da vrati.
Preklane bebe od par mjeseci,
granate, mine, bombe i meci,
sve se na sudu Božijem plati,
kako god siješ, tako ćeš žnjeti,
prije no kreneš oproštaj dati,
prvo se ovih zločina sjeti.
"Izgubivši na slunjskom bojištu "desnu ruku" - brata koji tek poče sa životom i sa svega 19 godina ugradi kosti u branik otadžbine, ja sam, iako mali, time u "bedemu odbrane Krajine" - ostavio i pola sebe", priča Mile za naš portal.
Ovaj gubitak bila je prelomna tačka u njegovom životu i inicijalna kapisla za stvaralaštvo koje je predmet priloga koji nam je dostavio.
Iako silom prilika rođen u mestu koje pripada Baniji, ne trudi se da opeva samo Kordun i rodni kraj svojih predaka, već da svojim stihovima utoli žeđ prognanih za pravdom koja im je u proteklom ratu izostala.
Pesme, kako kaže, počeo je pisati od svoje četrnaeste godine upravo sa željom da pronađe ventil kojim će sam sebi olakšati bol za bratom koga nije ni zapamtio. Rana koja nikad na zarasta,
te večita težnja "kamenih gena" za povratkom, dovela je do ekspanzije u ljubavi prema Krajini i svim krajiškim oblastima, pa se Mile odlučio da time protka svako svoje delo.
"Bol za bratom nije niti će ikada proći"
Bol za bratom koji je život izgubio 1995. nije, niti će ikada proći, pa ga brat Mile, "željan mu lica", za koje zna samo preko slike, i danas oplakuje pesmama satkanim od bolne i surove istine svih prognanih Srba, vekovnih stradalnika za slobodu, ognjište i otadžbinu.
Pamti trenutak kada ga je majka spustila u koprive da bi ga spasila od metaka
Pričao nam je da iz kolone ne pamti mnogo toga, tačnije samo jedan deo, i to trenutak kada ga je majka spustila u koprive da bi ga spasila od metaka. Prošavši takvu Golgotu u detinjstvu, Mile je svojim delima više puta odao poštu i onima koji su svoje detinjstvo dali za slobodu, među kojima nikako ne smemo zaboraviti Spomenka Gostića, dečaka i junaka sa Ozrena o kome je Mile napisao rekvijem, i snimivši ga sa bratom Stevom, stvorio svojevrsnu himnu ovom mladom oličenju hrabrosti.
I danas kada sa roditeljima živi od invalidnine poginulog brata, daleko od rodnog kraja, žali brata i "pesmama drži upaljene sveće na putu do raja svim Srbima". To je jedino, kako i sam smatra, što ovaj mladi pesnik, pre svega, već sada veliki čovek, može iz poštovanja i ljudske dužnosti da uradi za sve one "poginule, mučene, prognane, proterane i ostale koji su utrli staze našeg današnjeg života zbog čega ih ne treba dati zaboravu".
"Uz molitvu za višnji mir i spasenje duša svih upokojenih, posebno na današnji dan valja nam svima minutom ćutanja, upaljenom svećom i molitvom upućenom Gospodu Bogu, odati poštu svima onima koji to najviše zaslužuju", zaključuje Mile.
