Mada skrhana bolom zbog doktorove smrti, Ana se junački drži.
- Šta da vam kažem, i dalje ne možemo da se pomirimo sa bolnom istinom da našeg Miše više nema. Svi mi imamo isti, ponosni porodični gen, držimo se uspravno, ali samo mi, njegovi najbliži, znamo kako nam je u duši - kaže skrhana Ljiljana Lazić, doktorova sestra.
Oči cele porodice sada su uprte u snaju i njenu borbu da pobedi opaku bolest.
- Teško joj je palo što svog muža nije mogla da isprati na poslednji put. Sada joj je bolje, svojom hrabrošću i sve nas ostale hrabri. A kako joj je, to samo ona zna i niko više - prenosi sestra Ljiljana.
Ljubimci dr Laze, trogodišnja Mila i sedmogodišnji Vuk, deca njegove ćerke Nine, takođe lekara, premali su da shvate da dede više nema. Lepe prolećne dane koriste da se poigraju ispred zgrade gde stoji transparent: "Slava heroju dr Laziću. Nikad ne zaboravi ko ti je bio đed."
- Mi imamo privilegiju da smo se družili, razgovarali s njim. Obožavao je našu decu, a i ona njega. Čak mu je Nina zabranila da im donosi velike poklone jer u stanu više nije bilo mesta. Sahranili smo ga u subotu, u dva sata, u vreme kada smo odlazili na ručak kod našeg Miška. Nedostaje nam mnogo. Ako je za utehu, umro je kao heroj, na vrhuncu svoje karijere. Nadam se da nas gleda s neba jer će tako i nas terati da budemo bolji - kaže sestra Ljiljana.
- Nismo uspeli da dopremo do njega, okretao je glavu i govorio: "Ma ništa vi ne brinite, idem malo, neću mnogo, samo danas, čuvam se, ništa ne brinite, meni neće ništa biti" - svedoči njegova sestra Ljiljana, koja se na sahrani od njega oprostila potresnom pesmom.
Život teče dalje, porodici snagu daje ponos što su imali takvu ljudinu, za kojim plaču Srbi od Krajine preko Republike Srpske do Srbije.
- Napišite ovako: "Ponosna sam na doktora Miodraga Lazića, ali i beskrajno tužna zbog brata Miše" - poručuje sestra Ljiljana.