ZA PETORICU KOSTIĆA SA PLANINE BOBIJE NEMA BRIGE, ZIME, A NI STRAHA: Teški uslovi na selu za njih nisu prepreka (FOTO)
Osim što su braća, oni su i najbolji drugovi,
Zbog teških uslova u planinskim selima, zaista su retki oni koji ostaju i zasnivaju porodice. Porodica Kostić živi u selu Gornje Košlje na planini Bobiji kod Ljubovije.
KADA JE DOBRO VREME DA SE PROVERE ANTITELA? Dr Gnjatović objasnila u čemu se razlikuju vakcine
FENOMENALNO: Iako se prikazuje samo u 21 bioskopu "Dara" se probila u 20 najgledanijih filmova u SAD
KAO ŠTO JE I NAJAVLJENO: U Srbiju stiglo još 46.800 vakcina kompanije "Fajzer" (FOTO)
Na više od 900 metara nadmorske visine za petoricu malih Kostića nema ni brige, ni zime, a često ni straha. Osim što su braća, oni su i najbolji drugovi, jer u njihovom zaseoku dece nema, a i u školi čine polovinu učenika.
- Jednom sam video šakala ovde, moj pas Crni ga je pojurio i on je otišao u šumu, otrčao je. Ja sam se samo malo uplašio, a moja braća su otišla u kuću - kaže Đorđe Kostić, iz Gornjih Košalja.
Kostići na planini žive generacijama unazad. Pokušali su, kažu, i da odu, ali bolje od ovoga nisu našli. Obrađuju 20 hektara zemlje i bave se stočarstvom.
- Imamo 9 članova porodice, znači otac, majka, supruga, ja i pet sinova. Inače, dosta je moje generacije otišlo odavde u potrazi za nekim lepšim životom - napominje Milan Kostić, iz Gornjih Košalja.
- Ponosan sam što sam ostao ovde i što mi je ostao sin, i što se lepo oženio, jer ne bi domaćinstvo ovako moglo da funkcioniše da nije snaja prihvatila domaćinstvo i da izrodi ovako lepu decu - kaže Ranisav Kostić, iz Gornjih Košalja.
Da je žena stub kuće primer je domaćica Slađana, koja ima 29 godina i petoricu sinova. Njoj ništa ne pada teško iako odmora nema, a dnevno proizvede i više od 20 kilograma sira.
- Smatram da smo srećna porodica, živimo na 930 metara nadmorske visne, to nam ne predstavlja problem, i iako smo bez puta, imamo jedni druge, zdravi smo, srećni, zadovoljni - kaže Slađana Kostić, iz Gornjih Košalja.
Kostići su struju u kući dobili tek osamdesetih godina, a o putu još sanjanju. Obećali su im, kažu, da će ga dobiti kada u selu budu imali neko obeležje. Zato su dali 20 ari svoje zemlje za izgradnju crkve, jer vera je ono što ih nikada ne napušta.