Čovek koji je čuvao Mladića otkriva sve TAJNE GENERALA: Kako je komandant VRS reagovao na pad Krajine
Posebno potresan deo intervjua je pitanje na koje nije znao da nađe reči kojima bi odgovorio
Branislav Puhalo bivši pripadnik Vojske Srbije i dugogodišnji pripadnik obezbeđenja Ratka Mladića u intervjuu za naš portal govori o svom prvom susretu sa generalom, ratnim godinama provedenim sa njim, Srebrenici i ličnim tragedijama za koje nikad nisu pronašli krivce. Puhalo nam je objasnio i zašto je odlučio da se pridruži pokretu Srpska desnica i koje to pitanja nikada ne postavljate jednom ratniku i rasvetlio kakav su odnos imali Mladić i Arkan. Posebno potresan deo Puhalovog intervjua je pitanje na koje nije znao da nađe reči kojima bi odgovorio, a tiče se lične tragedije koju je proživeo kada je izgubio porodicu, ne saznavši nikad šta se zapravo desilo.
Pročitajte i:
Generala Mladića sam upoznao 15. maja 1992. godine u kasarni Lukavica. Prvi put kada sam video generala, izgledao je strogo i službeno. Iako smo iz istog mesta mislio, sam da će biti opušteniji. On me je samo pitao čiji sam, ko mi je đed i otac, prozborili neformalno par rečenica, popio sam kafu i primio odmah dužnost. Pošto smo izvlačili kasarne iz Sarajeva te noći, Mladić je boravio u komandi Sarajevsko-romanijskog korpusa. U prostoriji u kojoj je spavao, nije bio toalet ni kupatilo, nego je morao izaći u hodnik. Međutim, ispred prostorije bio je stražar koji je sedeo na stolici. General je ustao negde oko pola četiri i krenuo u toalet, Video je da vojnik spava. Ja sam spavao u drugoj prostoriji nekih desetak metara dalje. Probudio je vojnika i pitao je gde sam ja? Ovaj mu je rekao gde spava. On je automatski došao u tu prostoriju, probudio me i onako strogo vojnički rekao: „Gospodine Puhalo ustanite! Pošto niste u stanju da obezbedite budnost stražara, obucite se, uzmite naoružanje i na dalje Vi stražarite!“ Ja sam ustao i rekao: „Razumem!“ Otišao sam, zauzeo mesto stražara i stražario narednih tri sata. Jako dobra i poučna stvar za vojničke odnose…
Ranjen je samo jednom. Tokom obilaska jedinica 2. krajiškog korpusa decembra 1994.godine. Geler od minobacačke granate udario ga je pljoštimice za vrat. Previjen je na licu mesta, sve se dobro završilo.
To je bilo na Bihaću, na Alibegovića kosi. Krenuli smo u izviđanje. U toj grupi su bili general Mladić, general Tolimir, ja i pet pratilaca. Bila je velika magla i kad smo se peli na vrh brda, vidljivost je bila slaba. Videlo se samo na 20 metara. Ispred nas je došla grupa njih u radničkim plavim odelima i jedan je od njih prepoznao Mladića i rekao „Mladiću imamo te!“ Ali general je rekao „Imaš me, ali imaš zastoj na oružju!“ Oni su pogledali ka oružju, i mi smo odmah zapucali prema njima. Oni su se razbežali, možda je bilo ranjenih, jer je bilo ostatak krvi, ali nije bilo poginulih na licu mesta. Bila je brza rafalna paljba. To je živa istina.
U borbi se ne zna, ovako nikog. Ratnici se ne pitaju takva pitanja!
Nosio sam automatsku pušku na terenu. A ovako, kratki Hekler-Koh MP-3.
Imao ga je u junu 1996. Ali ga je gotovo na nogama pretrpeo dok nisu došli doktori sa VMA. Nije bio otrovan, nego je on to u svom pismu istakao kao utisak koji je imao kada ga je uhvatio udar u toku noći.
U suštini, korektan. Iako je bilo političkih sukoba sa obojicom. Svi su završili u haškim kazamatima. Tako da je sada bespredmetno govoriti o tome na kritičan način. General je uvažavao srpske političke aktere i pored toga što su ga u mnogo situacija zaustavili da ne trijumfuje i donese srpskom narodu vojničku pobedu.
Da prestane rat, da se narod ne ubija međusobno, da se političari dogovore i podele teritorije. Kao i da svako živi gde hoće.
U Dobanovcima kada je došao Holburk 1995 na pregovore. Na sastanku su bili Slobodan Milošević, Lilić rukovodstvo Republike Srpske, patrijarh Pavle. Holburk se obratio Mladiću, da predsednik Klinton želi da vidi Mladića kao političara i pobednika, a ne Mladića kao ratnika.
Ništa. General nije branio da dođu dobrovoljačke jedinice i da se bore za slobodu srpskog naroda. Ali je želeo da one budu pod komandom vojske. U tome je bio isključiv problem sa Arkanom. Svaki Srbin koji je hteo da brani srpsku zemlju bio je dobrodošao, ali je morao da se stavi pod komandu vojske. Arkan i njegovi ljudi bili su na terenu samo aprila i maja 1992 kod Sarajeva i oktobra i novembra 1995. General je u oba slučaja tražio da odu što pre.
Mislim da nije pravu istinu saznao. Imao je neke sumnje da su to uradile neke službe koje nije obelodanjivao. Verovatno će sa njim otići u grob. Siguran je bio da nije sama digla ruku na sebe!
Sve su to gluposti! Nemam komentar.
Ni ja nisam nikad saznao šta se desilo sa mojom porodicom. A isto se sumnja da su to uradile obaveštajne službe.
Tačno je da je Ratko non-stop bio na prvim linijama, obilazio vojsku. Brinuo se da li imaju dovoljno naoružanja, hrane, odeće, a kada su se radile neke akcije, vazda bi išao prvi. Nikad nije komandovao „napred“, „nego za mnom!“ Jednom prilikom na Grabežu, februara 1994, predvodio je Glamočku i Petrovačku brigadu u napad. Ponašao se hladnokrvno kao da je bila vojna vežba.
Ne znam koju bi reč čovek upotrebio.
Nemam komentar
To je bila moja ideja donekle. Ratko je bio besan, ljut… Rekao sam mu „Gosn generale, znate šta bih ja uradio. Ja bih odveo ove Unproforce na vitalna mesta od značaja, uslikao i pustio u etar. Oni su dovedeni tako, ali nisu bili vezivani i provodili su vreme sa našim vojnicima sve dok se situacija nije razrešila. Smatram da se tako spaslo dosta vitalnih obejkta
Vojnički oslobođena. Ni vrh države, ni Glavni štab nisu naredili ubijanje zarobljenika. Bilo je pojedinačnih ubistava. Ostali su nastradali u probijanju ka svojim linijama.
Kako da nisu? Normalno. Srebrenica je prema sporazumu sa UNPROFOR-om trebalo da bude demilitarizovana i razoružana još u proleće 1993. Ovako tamo se nalazila čitava operativna grupa sa pet brigada i skoro 15.000 boraca. Šta više, oni su u junu 1995, izvršili dva duboka napada prema Han Pijesku, pri tom ubivši više desetina civila i vojnika. To je bio povod za napad na grad.
Mislim da su odgovorne strane obaveštajne službe, pre svega francuska.
Nisu službe kao takve, već njihovi pojedinci na terenu. UNPROFOR ili humanitarni konvoji su bili odlična maska za sve takve operacije protiv srpske vojske. Tu se teško moglo suprotstaviti efikasno.
To mi nije poznato. Nisam znao ništa, sve dok Medićev snimak nije objavljen, Jedno je sigurno: to nije naređeno iz komandnog vrha Vojske Republike Srpske.
Ja mislim da nije niko. Država Srbija nije znala, a ko je dolazio i sa kojim motivom, to nije bilo u našoj nadležnosti. Srbija je isključivo lečila ranjenike i pružala pomoć svom narodu u Republici Srpskoj
Vrlo teško mu je pao pad Republike Srpske Krajine. Bio je besan. Kritikovao je predsednika Martića i generala Mrkšića na Oštrelju, - komandnom mestu u Krajini, kad su se oni povukli i do njega došli. Ali po učinjenom poslu nije mogao ništa da učini da popravi situaciju koja je nastala padom Krajine.
To nije pitanje za mene kao vojnika i borca. Ipak, da se razumemo to nije tačna konstatacija. Snage koje su angažovane na istoku Republike su uglavnom bile tu i pre, a one na zapadnom delu ratišta su tamo bile od ranije.
Ni to nije pitanje za mene.
Sigurno da nije. To nikako ne bih dovodio u vezu.
Srpska vojska je odbranila Banja Luku. Nisu se oni povukli, mada se stvara slika kao da su ih Amerikanci zaustavili. Naše snage su uspele da se konsoliduju na obroncima Manjače i da uspostave linije odbrane, pogotovo prema muslimanskim snagama. Primirje je već bilo dogovoreno, i ono je stupilo pre vojničkog sukoba oko Banja Luke.
Kako su izgledale? Bili smo u Beogradu, po objektima, normalno. Ali Ratko je bio vazda radan čovek, bavio se pčelama, bio u prirodi. Nije se mešao ni u kakve političke odnose. Vratio se normalnom privatnom životu
Jednostavno. Rastali smo se, jer je tako moralo biti. General je kao i uvek vojnički postupao, pa tako i u toj situaciji. Sve se brzo odigralo, pa niko od nas nije imao vremena za emocije, koje možda sad naviru.
To nema nikakve veze sa generalom Mladićem. Sve te špekulacije su gnusne laži i izmišljotine.
Nisam znao gde se nalazi, niti samo mogao to da znam. Pretresali su me više puta. Izgubio sam službu zbog toga. Ali i dalje tvrdim da su neke od bezbednosnih službi znale gde se general nalazi tačno. Pravili su samo parade i cirkus
Mnoge vojničke ali i ljudske vrline, pre svega: disciplinu, dostojanstvo, patriotizam… Sve dobre vrline koje čoveka treba da krase.
O tome ne znam više od onoga što sam čuo i video u medjima. Nema razloga za šprekulacije oko toga. Uhapšen je kako je uhapšen i onda poslat u Hag. A ako je neko očekivao da dobije nešto za to, grdno se prevario. General Mladić nije smeo da bude uhapšen.
General se u svojim pismima priseća ratnih događaja, koje smo zajedno prošli. To su uvek dirljiva pisma. Iz njih vidim da mu je sećanje na ratne događaje još uvek kristalno jasno. Ali me zabrinjava njegovo sadašnje stanje i prilično neadekvatan tretman u haškom kazamatu.
Ponekad se javlja. Koliko mu to novčana sredstva za telefonsku karticu dozvoljavaju, jer pre svega zove svoju porodicu svaki dan.
General će u srpskom narodu biti, sasvim sigurno, zapamćen kao ratni heroj i jedan od glavnih ličnosti koji su stvorili Republiku Srpsku. Mislim da je to najvažnije, bez obzira šta naši ratni protivnici ili haški tribunal rekli i sudili o njemu.
Ponoviću ono što sam i rekao u prethodnom intervjuu: Srpska desnica je bila moj prirodan izbor. Reč je o pokretu, koji baštini tradicionalne vrednosti, a koje su i meni veoma bliske. Takođe, Srpsku desnicu čine mladi, obrazovani nekompromitovani ljudi, koji promovišu takve vrednosti. To je takođe bio jedan od razloga za moje pristupanje pokretu: mladost uvek predvodi sa novom energijom. Dobro je biti deo takvog tima.
Sasvim sigurno, samo kada to je teško reći. Balkan je uvek bio mesto sukoba. Ne treba biti previše mudar, već pogledati istoriju, pa zaključiti da je prostor gde živimo pogodno tlo i za sukobe naroda koji na njemu žive, ali i velikih sila koje uvek teže da ostvare svoj uticaj na ovom prostoru.
Republiku Srpsku moramo sačuvati po svaku cenu. Ona je san mnogih Srba koji su pali u ratovima u 20.veku. Preko trideset hiljada palih ili ubijenih Srba u ratu 1992-1995, su preveliki ulog da bi se neko irao sa njenom sudbinom.
Nadam se da će Republika Srpska opstati i da će se jednog dana priključiti matici Srbiji kad se za to steknu uslovi. O tome bi trebalo i u Srbiji da se više govori.
Republiku Srpsku moramo zajednički sačuvati, ali dozvolite da na samom kraju spomenem prijatelje, patriote koji su dosta pomogli Republiku Srpsku tih ratnih godina. Braća koja su pomagala srpskom narodu i vojsci u hrani, odeći, obući, gorivu i koji su dali veliki doprinos stvaranju Republike Srpske. Mada su oni jako skromni ljudi i ne vole da se o njima govori javno. To su između mnogih: Đorđe Tešić - sa firmom „Mikro“, Zlatko Urukalo na čelu firme „Lemić“, Milenko Miliće i „Careva ćuprija“, braća Rajko i Vladan Blagojević iz Gornjeg Milanovca, Stepa Stepanović i firma „Zlatna pčela“. I gospodin Milomir Prorok, sada ugledni notar u RS, koji je pomagao opštine Višegrad, Rudo i Čajniče sa hranom, gorivom i odećom. Bez takvih patriota naša borba ne bi bila uspešna.