Četiri mladića i jedan pecaroš su ubijeni hicima iz pištolja i automatske puške na Smiljkovskom jezeru 2012. godine. Na trojicu od njih je pucano sa leđa, dok su dvojica mladića imala i rane na stomaku, što, prema rečima veštaka, navodi na zaključak da su gledali svoje ubice u oči.
"Mama, ja ne želim da umrem, tata, ja ću ovde večno živeti. Ovaj potresni epitaf stoji na spomeniku četvorici mladića iz skopskog naselja Radišani: Filipa Slavkovskog, Aleksandra Naćevskog, Cvetanča Acevskog i Kireta Tričkovskog postavljenom na obali Smilkovskog jezera nadomak Skoplje, gde su uoči Uskrsa, 12. aprila 2012. godine mučki bili ubijeni zajedno sa 45-godišnjim ribarom Borčetom Stevkovskim iz sela Creševo.
Nakon obimne istrage, policija je privela, a krajem juna 2014. godine sud u Skoplju je na doživotnu robiju osudio Alila Demirija, Afrima Ismailovića i njegovog brata Agima Ismailovića, Fejdija Azirija, Hakiju Azirija i Sami Ljutu.
Makedonske pravosudne vlasti još uvek čekaju da im sa Kosova budu isporučena dvojica prooptuženih Alil Demiri i Afrim Ismailović.
Na bazi materijalnih dokaza i iskaza zaštićenog svedoka, sud je utvrdio da su petoricu ribara, sa dve automatske puške i pištoljem, iz neposredne blizine izrešetali Alil Demirij i braću Afrim i Agim Ismailović.
Njima su u zločinu pomagala ostala trojica osuđenih.
Nakon zločina, sa tamnocrvenim automobilom "opel omega" oni su pobegli prema graničnom prelazu Donje Blace.
Usput su ostavili auto kod mesta Vražiji Vir, a Kosova su uspeli da se dokopaju dvojica od trojice direktnih egzekutora, Afrim Ismailović i Alil Demiri, koji su još uvek nedostupni makedonskim vlastima.
Više od deset godina je prošlo od masakra, a mnoga pitanja su ostala bez odgovora.
Da li je tadašnji krvavi Uskrs trebao da bude uvod u širu destabilizaciju Makedonije, ko je i da li je još neko umešao prste u ovaj neviđeni zločin, a ostaje i pitanje da li su pravi krivci iza rešetaka.