Posle pobede u njoj, i u septembru iste godine na Deligradu, Carigrad je bio primoran da, uz posredovanje Austrije i Rusije, pregovara o miru sa ustanicima.
Prvi srpski ustanak je bio ustanak Srba u Beogradskom pašaluku i okolnih šest nahija protiv Turaka. Počeo je 15. februara 1804. i trajao do 7. oktobra 1813. godine. Ustanici predvođeni Karađorđem su uspeli da u značajnom vremenskom intervalu oslobode pašaluk. Prvi srpski ustanak otpočeo je kao lokalna pobuna protiv dahija, ali je s vremenom prerastao u revoluciju, u kojoj su udareni temelji srpskoj državi koja će biti rođena u Drugom srpskom ustanku 1815. godine.
U trećoj godini Prvog srpskog ustanka, pošto je izostala konkretna pomoć Austrije i Rusije, Karađorđe je rešio da s Turskom sklopi mir. Na pregovore sa sultanom poslao je 1. jula 1806. Petra Ička. Ali pre nego što je Ičko stigao u Carigrad, turska vojska je prešla u napad, i to sa tri strane: od Vidina u Bugarskoj, Niša i sa Drine. Vidinsku vojsku suzbio je kod Poreča (blizu današnjeg Donjeg Milanovca) 24. juna Milenko Stojković, a Karađorđe je na Moravi čekao napad Turaka iz pravca Niša. Za to vreme Turci iz Bosne, predvođeni vezirom Sulejman-pašom Skopljakom prodrli su preko Mačve do Šapca i potisnuli ustanike. Turski plan je bio da se u Paležu, današnjem Obrenovcu, spoje sa snagama iz Valjeva i nastave ka Beogradu. Izvešten o ovome, Karađorđe je požurio u Podrinje, dok su Stojan Čupić i prota Mateja Nenadović pregovorima odlagali napad.
Srpska vojska je 9. avgusta stigla na Mišarsko brdo, s kojeg se pružao dobar pogled na teren. Ustanici su podigli šanac, utvrđenje strana dugačkih po 300 metara, opkoljeno rovom i jamama s koljem na dnu. Znajući da su Turci mnogo brojniji i da u otvorenom sukobu nema šanse za pobedu, Karađorđe je uoči bitke naredio da 1.500 konjanika izađe iz utvrđenja i sakrije se u obližnju šumu, a da u dejstvo stupi tek na izričito njegovo naređenje.
Turci su odlagali napad dok im ne pristigne celokupna vojska, da bi bitku započeli ujutru 13. avgusta. Prvo je nastupala konjica, a za njom je išla pešadija, dok je artiljerija prišla onoliko koliko joj je bilo potrebno. Ustanici su disciplinovano otvarali plotunsku paljbu, nanoseći znatne gubitke Turcima na otvorenom, a dosta napadača je stradalo i od jama s koljem. Presudan za pobedu bio je nalet skrivene srpske konjice: krilo kojim je komandovao Luka Lazarević zbrisalo je pešadiju, a drugo, s Lazarom Mutapom i protom Matejom Nenadovićem na čelu, saseklo je tursku artiljeriju i nateralo štab u bekstvo. Prilikom jednog naleta Turaka, Luka Lazarević izazvao je na megdan njihovog komandanta, ne znajući da je to znameniti Kulin-kapetan. Hroničar i savremenik ovih zbivanja Lazar Arsenijević Batalaka pisao je: "Njega je Luka na prevaru ubio; pozvao ga na megdan, a, međutim, zasedu naredio, te taman kad je Kulin na hatu s golom sabljom Luki na megdan, a zaseda, prikrivena, iz pušaka opali i Kulina ubije i obezglavi dve-tri hiljade vojske turske, koja je tek za njim i uz njega pristala."
Na Mišaru su poginule vojskovođe Sinan-paša iz Goražda, Kulin-kapetan, kapetan Mehmed Vidajić iz Zvornika i njegova dva sina. Turci su se povukli u logor ispod Šapca i utvrdili se dubokim rovom. Odatle us pod okriljem noći pokušali da pobegnu u Bosnu, ali su ih presreli Stojan Čupić i Miloš Pocerac sa oko 2.000 boraca i naneli im teške gubitke.
Bitka na Mišaru bila je najveća od Kosova. Nakon pobede u njoj, i u septembru iste godine na Deligradu, Carigrad je bio primoran da, uz posredovanje Austrije i Rusije, pregovara o miru sa ustanicima. Sultan je fermanom dao oproštaj Srbima za sve što su učinili u trogodišnjem ustanku, pokazao spremnost da im odobri autonomiju ako mu obećaju vernost, da prihvati ustanovljenje srpskog vrhovnog kneza i da Srbi plaćaju carske dažbine.