"Menja pelene, briše suze, drži za ruku" Potresno svedočenje sa onkologije gde se leči Vedrana Rudan

Nova kolumna književnice Vedrane Rudan, pod naslovom "Imamo i mi jednog Ivana", u javnosti se izdvojila snažanim i dirljivim delom posvećenim Ivanu Gračanu – mladom zdravstvenom radniku koji, kako Rudanova piše, predstavlja suštu suprotnost nasilju, mržnji i beznađu koje dominiraju društvom. 

U tekstu ispunjenom oštrim kritikama huliganizma, političkog licemerja i društvene apatije, Vedrana Rudan pravi snažan zaokret ka ličnom iskustvu iz riječke Klinike za tumore, gde je tokom jedne besane noći upoznala Ivana Gračana. 

Ivan ima 31 godinu, voli sport, ali ne posećuje fudbalske stadione. Po struci je diplomirani magistar sestrinstva i radi na onkologiji, u izuzetno teškim uslovima – u smenama od po 12 sati, uključujući noći, vikende i praznike. Sa verenicom otplaćuje dugogodišnji kredit, ali, kako Rudan ističe, uprkos umoru i pritisku, u svom poslu pronalazi duboki smisao. 

"Oko nas žive i dobri ljudi"

Autorka svedoči o njegovoj tišini, nežnosti i strpljenju u tri sata ujutru, dok briše čelo vršnjaku u agoniji, teši mladu ženu dok joj menja pelenu i ohrabruje je rečima da će preživeti – iako su strah i bol svuda oko njih. U jednom trenutku, Ivan prilazi i samoj Vedrani Rudan, pita je da li joj je potrebna voda ili nešto za smirenje, i nežno je drži za ruku. 

- Beskrajno mi je drago da sam jedne noći vidjela Ivana na djelu. Tri ujutro. Opaka besanica, prigušena svjetla. Susjeda od koje me dijeli paravan s nekim šapuće preko mobitela. Ivana vidim prvi put u životu. Ovdje se inače svi poznajemo. Češće smo tu nego doma. Nježno briše čelo vršnjaku u agoniji. Ne, pojma nemate koliki se mladi ljudi dave u raku. U sredini sobe zastenje mlada žena. Ivan joj prilazi i nježno joj mijenja pelenu. Žena neutješno plače: "Oprostite, Ivane, žao mi je." Ivan je ohrabruje: "Zato sam tu, sve će proći." "Hoću li preživjeti? Imam dvoje male djece, bojim se…" "Naravno da ćete preživjeti, Vesna." Ivan ušuškava ženu - piše Vedrana u novoj kolumni, pa dodaje:

- "Gospođo Rudan, budni ste, treba li vam što? Vode? Nešto za smirenje?" Osjećam kako me hvata za ruku. "Ništa, hvala." Tonem u san. Jeste li znali da Hrvatska nije samo zemlja štakora? Znate li da neće dovijeka tako ostati? Oko nas žive i dobri, dobri, dobri ljudi. Oko nas ima mnogo ivana - zaključila je ona.