Rokenrol i kafanski melos su nepomirljivi neprijatelji, rekli bi uštogljeni slušaoci.
Ovu uskogrudu tezu već decenijama razara Milić Vukašinović, koji trenutno radi na trećem tomu svoje autobiografije pod nazivom “Seksualno nemoralan tip”, i snima novi album teškog roka sa bendom Vatreni poljubac, kojim će obradovati obožavaoce posle diskografske pauze koja traje od 2011. i albuma “Kad svira rokenrol”. Poslednjih godina češće je bio u centru medijske pažnje kao učesnik rijalitija “Veliki brat” i “Farma”, ali devet besmrtnih albuma Poljupca zacementirali su njegovu titulu doktora za rokenrol koju je sam sebi dodelio daleke 1978. godine snimivši istoimenu pesmu. Sirova rokačina puna zadaha ulice i znoja, seks, alkohol, ljubav, priče o životu bez kompromisa, i još, još i još seksa – stvari su koje su obeležile sve albume ove legendarne grupe.
KONOBAR OTKRIVA: Kada je Šaban Šaulić gost u kafani - zna se KO plaća! To nije njegov posao!
No, još na samom početku rada Vatrenog poljupca, kada je Milić auditorijumu predstavio svoju viziju teškog roka, u čuvenom časopisu “Džuboks” dodelili su mu etiketu “HM narodnjak”. Kasnije će se na najdirektniji mogući način upisati u “Kafansku lektiru”, kao autor velikih narodnjačkih hitova, kao što su “Voljela sam, voljela” u izvođenju Hanke Paldum, i “Sećaš li se, Sanja”, koji je svojom neponovljivom interpretacijom proslavio legendarni Toma Zdravković.
On nije umro, ubijen je: Milić Vukašinović posle mnogo godina otkrio STRAVIČNU TAJNU o kolegi
- Nije me uopšte tangiralo što su me neki nazvali ’’HM narodnjak’’, niti je to moglo da umanji moju titulu doktora za rokenrol, što sam i dan danas i biću uvek – kaže Milić razgovorajući sa novinarima portala “Srbija danas” o svojim radovima i njihovoj sprezi sa kafanom i pićem, i prisećajući se kako su nastajale pesme koje opstaju već decenijama.
Prema njegovim rečima, narodne melodijske i tekstualne linije na prvim alubimima Vatrenog poljupca koristio je da bi teški zvuk koji najviše voli da svira bio prijemčiviji široj publici. A na mišljenja rokera koji preziru narodnjake, ili obrnute slučajeve nikada se nije obazirao.
U kafani se uživa u dobroj kapljici, ali i u čašici razgovora. A reči nas često vode do velikana koji ostaju velikani i posle gašenja poslednjeg svetla u lokalu. Da li pesmom, ili nekim drugim podvigom, upisali su se u „Kafansku lektiru“, i njihovo ime uvek se poteže kada se za stolom pretresu sve dnevne teme i prvih sedam piva, kad se ostane bez cigareta, i počne da se žali za prohujalim vremenima. Dobro došli u rubriku koja je posvećena njima!
– Pre svega, ja sam kao zakleti roker svojim narodnim pesmama napravio revoluciju u našoj narodnoj muzici i podigao je na takav nivo da se više niko nije stideo da kaže da sluša narodnu muziku, za šta je zaslužna i Hanka Paldum koja je maestralno izvodila te moje pesme. Od kafanske muzike, što je do tad bila naša popularna narodna muzika, pretvorili smo je u koncertnu muziku i izjednačili je sa ostalim priznatim žanrovima, a o zluradim komentarima onih koji preziru narodnu muziku, mogu samo da kažem da oni svojom skučenošću u glavi ne mogu da dožive bilo koju muziku, kao što komentarisati nečiji talenat i njegov domet, može samo neko približnog talenta i dometa – objašnjava Milić.
Kada je reč o pesmi “Sećaš li se, Sanja”, naš sagovornik napominje da je ona najpre bila naslovna pesma albuma koji je radio za sarajevskog pevača Semira Cerića Koketa, koji se zadovoljio lokalnom popularnošću i nije želeo da se album promoviše na jugoslovenskom nivou.
- Toma Zdravković je u međuvrenu čuo pesmu ’’Sanja’’ i totalno je otkačio za njom i ja sam mu naravno dao dozvolu da je snimi i stavi na svoj album, što je bilo sasvim normalno s obzirom na to da smo gajili vrlo prijateljski odnos, i to ne samo kada smo se opijali i ludovali uz alkohol...
Na neki način, svojim radovima Vukašinović je najavio pojavu legendarnog Nervoznog poštara, benda koji je svojim hevi sevdahom osvojio bivšu Jugu u drugoj polovini osamdesetih, te nismo mogli a da ga ne pitamo kako je doživeo njihovu pojavu na sceni.
– Grupu Nervozni poštar sam podržao čim su se pojavili i jako mi se sviđao njhov teški zvuk sa pravim narodnim pevačem, kao i duhovita tekstualna rešenja u njihovim pesmama, i žao mi je što se nije potrefilo da negde zajedno nastupimo uživo.
Iako su narodnjački stihovi obično natopljeni alkoholnim supstancama – što je često slučaj i sa Milićevim rokerskim ostvarenjima – on nam otkriva da nikada nije stvarao u pijanom stanju.
– Mada sam mnogo pio u životu i lečio se od periodičnog alkoholizma, nijednu pesmu u životu nisam napisao niti komponovao pijan iliti pod dejstvom alkohola ili droge. Sve pesme su izašle iz mene u normalnom stanju, bez dopinga, ali sam mnogo voleo da zalivam pesme koje su tako nastale i to zalivanje je znalo da potraje danima i noćima... U mom autorskom opusu ima i dosta ljubavnih balada koje su vrlo popularne i kod publike koja ne sluša teški rok, a sve sam ih komponovao i pisao sa imaginarnim bolom rastanka, zamišljajući kako je to kada se jedna prava ljubav prekine, s obzirom da sam tada imao pravu ljubav koja se nije prekidala, a i kad se prekinula, desila mi se ova sadašnja sa Suzanom, veća od života.
Svojevremeno je otkrio da je sa Hankom Paldum zaradio milione, i da je sav taj novac spucao u kafanama. Ali kafana za njega nikada nije bila obično mesto za cugu i provod, o čemu svedoče i stihovi: “Šank je profesorska katedra, tu se doktorira razvrat i blud! Od malih nogu sam za njega vezan, bolje bit’ mrtav pijan neg’ mrtav trezan!” Kao i sledeće reči:
–
- Kao prvo, velike pare zarađene od mojih narodnih pesama morao sam da spiskam jer ih nisam ja ni pravio. S obzirom na to da su se dogodile u mojoj glavi potpuno nesvesno, onda mora, kako ja to figurativno kažem, da ih je Bog napravio, a Bog ne voli kada zavoliš pare zarađene božijim darom i kreneš da se kurčiš i da ih obrćeš i postaneš biznismen, a kafana je bila najlogičnije mesto da se te silne pare potroše, pogotovo što je ljubav prema kafani i toj kafanskoj atmosferi i dovela do toga da mi se u glavi jave pesme vezane baš za taj ambijent i tu atmosferu, toliko bitnu da ako se nešto nije prepričalo i izanaliziralo u kafani, kao da se nije ni desilo.
Kao muzičar koji je obišao celu bivšu Jugoslaviju, Vukašinović ima autoritet da oceni da nema velike razlike između kafanskih ljudi u Srbiji, Bosni, Hrvatskoj...
– Obično su to vrlo normalni ljudi koji nisu zadojeni bilo kakvom mržnjom prema bilo kome, a jesu zadojeni jedino ljubavlju prema kafani i druženju u kafanskoj atmosferi!
A iako je rođen još pre 68 proleća, junak našeg današnjeg intervjua dokazuje i u ovom dobu da ga pomenuta zadojenost nadimljenim stolnjacima i gorkim kafanskim sudbinama drži opijenim, iako više ne pije, pa svoju misiju međusobnog razumevanja i čak ujedinjenja rokenrola sa folk kulturom sprovodi punom snagom. Božiji dar dat doktoru Miliću Vukašinoviću dat je pravom čoveku.