6. januara, ranom zorom, običaji kažu, domaćini treba da sa puškama odu u seču badnjaka koji se do večeri drže pored kuće, a zatim se unose i stavljaju na ognjište.
Običaj sečenja badnjaka simbolizuje vitlejemske pаstire koji su na znаk Zvezde dа se rodio Hristos Spаsitelj, isekli grаne badnjaka i poneli ih u pećinu kako bi naložili vatru i ugrejali Hristа i njegovu mаjku.
A sam badnjak ne bi trebalo da se seče golom rukom, već rukavicama u kojima je bilo izmešano žito. Domaćin se pre seče okreće ka istoku, krsti tri puta i kaže: "Pomozi i Bože i sveti badnjače". Drvo treba sekirom iseći tri puta, a ako se ono ne polomi iz trećeg pokušaja, onda se lomi rukama.
U pojedinim delovima Srbije običaj je da se na mestu na kojem je nekad stajalo stablo badnjaka, ostavi ili parče pogače ili žito iz rukavice.
U nekim krajevima naše zemlje, najčešće u gradovima, ne sledi se običaj sečenja badnjaka, već se on kupuje na pijcama ili tezgama koje se ovih dana mogu sresti na svakom ćošku - uz pšenicu koja se, takođe, prodaje i uveliko kupuje za Božić.
Dosta je i polemike oko toga šta je od onoga što se čini u susret Božiću u skladu sa verom, a šta je rezultat sujeverja ili samo narodne prakse.
Pomenuti običaji imaju utemeljenje u religiji, dok se "običaj" spavanja na slami koja se u kuću unosi na Badnje veče a sve kako bi "devojke sanjale mladića za kojeg će se udati", svrstava u praznoverje.
Mimo verskog običaja je i kićenje automobila badnjakom koje postaje sve popularnija praksa.
Srbija Danas/Blic Žena/J.Šipčić