Pad nadstrešnice u Novom Sadu i četiri španske železničke nesreće: Dok svet tuguje, kod nas tragedije postaju politički instrument
Dok je Srbija 1. novembra 2024. doživela tragediju kada je betonska nadstrešnica na glavnoj železničkoj stanici u Novom Sadu obrušila deo konstrukcije na pločnik i povredila ljude koji su se zatekli kod stanice, Španija je u januaru 2026. zabeležila četiri ozbiljne železničke nesreće u razmaku od samo pet dana. Razlika u reakciji društva i medija je šokantna.
Razlika u reakciji društva i medija je šokantna.
Novi Sad: protesti i cirkusizacija tragedije
Pad nadstrešnice izazvao je šok i tugu, ali je reakcija dela javnosti i demonstranata brzo otišla u nasilnu i dramatičnu kampanju. Građani i studenti su organizovali proteste, ali su oni često pratili agresivne poruke, nasilje, krvave šake i spektakularne akcije usmerene ka rušenju vlasti, uz obilje medijske pažnje koja je pojačavala cirkus.
Umesto da tragedija bude trenutak zajedničkog žaljenja i konstruktivne akcije, deo javnosti je reagovao prenaglašeno, koristeći smrt i povrede za političke ciljeve, dok su praktične mere i stvarna zabrinutost za bezbednost pali u drugi plan.
Španija: nesreće rešavaju bez drame
U Španiji, od 18. do 22. januara 2026. dogodile su se četiri ozbiljne železničke nesreće:
- Adamuz: sudar dva visoko-brza voza, 45 mrtvih i više od 290 povređenih.
- Gelida: iskočenje voza iz šina, jedan mrtav, desetine povređenih.
- Murcia: sudar komuternog voza sa kranom, šest lakše povređenih.
- Četvrta nesreća: udar komuternog voza u pokretni kran, četiri do šest povređenih.
Svuda su stradali stvarno brojni ljudi, ali tamo niko nije farbao ruke u crveno, niko nije nasilno demonstrirao protiv vlasti, a mediji nisu pravili cirkus od tragedije. Reakcija je bila racionalna: hitne istrage, reforme infrastrukture, transparentna komunikacija sa javnošću.
Uporedna kritika
Nesreće u svetu se dešavaju stalno, ali samo u Srbiji deo javnosti pravi politički performans i cirkus oko tragedije. Dok su u Španiji fokus na žrtve, bezbednost i reforme, u Srbiji dramatična reakcija demonstranata i prenaglašeni protesti postaju centralna priča.
Tragedija u Novom Sadu je bila dovoljno ozbiljna da zahteva mirnu reakciju i konstruktivno rešavanje problema, ali deo javnosti je odlučio da od nje pravi politički i medijski spektakl, služeći se nasiljem i simbolikom krvavih šaka. To je slika društva koje misli da je pametno dok ga drugi koriste kao pijuna za sopstvene ciljeve.
Pad nadstrešnice i španske nesreće jasno pokazuju razliku između racionalne i prenaglašene društvene reakcije. Dok svet funkcioniše bez cirkusa, u Srbiji tragedija postaje pozornica za političke performanse, spektakl i nasilje, često zanemarujući suštinsku zabrinutost za bezbednost i žrtve.