Boris Bursać za SD: Srebrenica nije genocid, već politička farsa protiv Srba!
Nekadašnji narodni poslanik Boris Bursać za naš portal je objasnio političku pozadinu zloupotrebe zločina u Srebrenici.
Kao doktor političkih nauka, sa dubokom profesionalnom i moralnom odgovornošću, ali pre svega kao Srbin, moram jasno i glasno da progovorim o nametnutom lažnom narativu o Srebrenici. Na osnovu nepobitnih činjenica, temeljne analize svih relevantnih izveštaja - uključujući monumentalni izveštaj Nezavisne međunarodne komisije za istraživanje stradanja svih naroda u srebreničkoj regiji (1992-1995), koju je predvodio cenjeni profesor Gideon Grajf, kao i stavove eminentnih stručnjaka iz oblasti prava i istorije, poput izraelskog istoričara Efraima Zurofa, uglednog američkog analitičara, autora i profesora Edvarda Hermana, uvaženog muslimanskog učenjaka i filozofa Imrana Hoseina, ali i svedočanstva našeg velikog srpskog i jevrejskog književnika Ivana Ivanjija – odlučno i bez ikakvog oklevanja tvrdim: događaji u Srebrenici iz jula 1995. godine, ma koliko bili tragični, NIKAKO ne mogu biti kvalifikovani kao genocid!
Ovaj stav nije nikakvo puko negiranje zločina, niti umanjivanje patnje bilo koje žrtve. To je borba za čistu istinu zasnovanu na dokazima i pravnoj preciznosti, nasuprot sramnim političkim manipulacijama koje decenijama blate i opterećuju srpski narod. Definicija genocida je kristalno jasna i brutalno precizna: posebna namera uništenja, u celosti ili delimično, nacionalne, etničke, rasne ili religijske grupe. Ni jedno jedino relevantno istraživanje, pa čak ni pristrasne presude Haškog tribunala (koje je, podsetimo, Grajfova Nezavisna komisija u potpunosti raskrinkala tvrdnjom da "neće izdržati test vremena"), NISU I NE MOGU pružiti dokaze o postojanju takve genocidne namere.
Da, u Srebrenici se desio zločin ali je besmisleno i krajnje opasno izjednačavati svaki ratni zločin sa genocidom, bez ispunjenja svih pravnih elemenata definicije. Kako to briljantno, hrabro i istinito primećuje i cenjeni izraelski istoričar Efraim Zurof, priča o "genocidu" u Srebrenici je "farsa" i "loša farsa", konstruisana isključivo iz političkih razloga od strane pojedinih zapadnih centara moći. Zurof s pravom podseća na činjenice: od oko 33.000 ljudi u Srebrenici, 28.000 je pušteno bez ikakvih posledica, te da "deca, žene i starci nisu ni pipnuti". Da je to bio genocid, zaključuje Zurof, "svi bi bili ubijeni".
Članovi Nezavisne međunarodne komisije, predvođeni profesorom Grajfom, jednoglasno su podržali nalaze i zaključke svog opsežnog izveštaja. Njihov najvažniji zaključak jeste da, iako je u Srebrenici 1995. godine nesumnjivo počinjen zločin, taj zločin, prema definiciji i konvenciji Ujedinjenih nacija, ne može biti okarakterisan kao genocid.
Ovo potvrđuje i perspektiva našeg proslavljenog književnika Ivana Ivanjija, Srbina ali i Jevrejina koji je preživeo nacistički logor Aušvic. On je jasno naglasio da se u Srebrenici desio zločin, ali ne i genocid. Njegova ključna opaska je bila bolno precizna: u Aušvicu se ne bi desio genocid da su puštali i autobusima prevozili decu i stare, kao što je bio slučaj u Srebrenici. Ovo svedočanstvo nekoga ko je lično iskusio genocid ima neprocenjivu težinu i ne sme biti ignorisano.
Posebno želim da istaknem i stav profesora Edvarda Hermana, uglednog američkog analitičara i autora, koji je zločin u Srebrenici nazvao "džinovskom političkom prevarom". On je dosledno ukazivao na ključnu činjenicu koju zapadna propaganda uporno ignoriše: da su pre zločina nad Bošnjacima u julu 1995. godine, postojali ozbiljni i brutalni zločini nad srpskim stanovništvom, u kojima su ubijane i žene i deca, što, podvlačim, nije bio slučaj sa bošnjačkim stanovništvom u Srebrenici u julu 1995. godine. Ova surova istina o stradanju Srba mora biti ravnopravno uvažena.
Na kraju, ali ne manje važno, moramo poslušati i glasove iz same muslimanske intelektualne zajednice. Uvaženi muslimanski učenjak i filozof Imran Hosein dosledno tvrdi da genocidom treba nazivati ono što su Amerikanci počinili prema starosedeocima tog kontinenta, a ne događaje u Srebrenici. Ova perspektiva naglašava da je pojam genocida zloupotrebljen i selektivno primenjivan, često u svrhe političkih interesa, umesto u svrhu dosledne primene pravde.
Kvalifikacija "genocid" je, nažalost, postala omiljeno sredstvo političke instrumentalizacije i ogavne antisrpske propagande, čiji je cilj da se isključivo srpski narod predstavi kao jedini krivac, agresor i zločinac u ratu, dok se istovremeno svesno i cinično previđaju brutalni zločini nad Srbima i druge važne činjenice. Ne smemo i nećemo dozvoliti da se izmišljenim kvalifikacijama opere savest onih koji su decenijama sistematski obmanjivali svetsku javnost na štetu srpskog naroda!
Od vitalnog je značaja da se Srebrenica posmatra u celovitom kontekstu ratnih dešavanja u celoj regiji od 1992. do 1995. godine, što uključuje i brutalne, neselektivne zločine počinjene nad srpskim civilima i ratnim zarobljenicima od strane muslimanskih snaga pod komandom Nasera Orića, kao i sistematsko spaljivanje i pljačkanje srpskih sela u srednjem Podrinju, za šta niko nikada nije odgovarao.
Srpski narod je oduvek bio i ostaće nepokolebljivo posvećen istini i pravdi, temeljnim stubovima svakog stabilnog društva i iskrenog pomirenja. Verujem da je jedini put ka objektivnom sagledavanju istine, izgradnji poverenja i postizanju istinskog pomirenja među narodima na ovim prostorima – celovito i istinito sagledavanje svih ratnih događaja. Samo hrabrim suočavanjem sa istinom, a ne sa političkim lažima i kvazi-genocidima, možemo trajno umiriti tenzije i graditi bolju budućnost za sve generacije. Srpski narod zaslužuje istinu i pravdu, jer to je naša obaveza prema žrtvama, prema istoriji i prema budućnosti naše Srbije. Za ovu istinu i pravdu, borićemo se svim srcem i snagom!