MOJA PORUKA HRVATIMA: "Oluja" je i vaša tragedija

Tako je uvek bilo i biće. Ko drugačije kaže, laže. Priča bajke.

Mi i Hrvati smo vodili rat za Republiku Srpsku Krajinu. Naš cilj je bio da je odbranimo, da ona postoji kao zasebna teritorijalna jedinica. Ili da ostane u Hrvatskoj, ali sa velikim stepenom autonomije. A cilj Zagreba i Hrvata je bio da RSK pokore i ukinu, a što više Srba natjeraju u progonstvo izvan Hrvatske. Upravo tako je glasila naredba koju je Tuđman izdao svojim generalima na sastanku
na Brionima, njihovom poslednjem dogovoru uoči napada na RSK.

Oni su svoj cilj ostvarili, mi svoj nismo. U tom smislu, normalno je što Hrvati i hrvatska država obeležavaju i slave "Oluju", "Bljesak" i slične vojno-policijske akcije.

Da istina boli pokazuju i hrvatski mediji koji iznošenje istine o zločinima nad Srbima nazivaju provokacijama, a onima koji su dovoljno hrabri da tu istinu izgovore crtaju metu na čelu (pogledajte OVDE)

Ali nije normalno što se i posle tri decenije ta godišnjica masovno koristi za raspaljivanje mržnje prema Srbima, za širenje ideologije ustašlluka u hrvatskom narodu i za relativizaciju i pravdanje ustaških zločina u Drugom svjetskom ratu, u kojima su na najsvirepiji način ubijene stotine hiljada srpskih civila. Kao što nije normalno što hrvatsko pravosuđe uglavnom procesuira samo zločine
koje su u ratu od 1991. do 1995. počinili Srbi a upadljivo ignoriše zločine koji su počinjeni nad Srbima.

"Oluja" i pad RSK, ubistvo više od 1.200 srpskih civila i progon oko 250.000 Srba iz Hrvatske, što je najveće etničko čišćenje u Evropi posle Drugog svetskog rata, velika su tragedija za srpski narod. Ali ja mislim da je to tragedija i za Hrvatsku i za hrvatski narod.

Evo zbog čega. Nakon egzodusa srpskog stanovništva, čitavi krajevi u Hrvatskoj, od Dalmacije, preko Like, do Banije i Korduna, ostali su prazni. Pusti. Bez stanovništva. Zbog čega hrvatska privreda trpi ogromnu štetu.

Tamo gde su nekad bila lepa sela, puna života, sada stoje u korov zarasle zidine. Plodne njive tavore neuzorane. Vinogradi i voćnjaci su ili posečeni od strane budala, ili zapušteni i zarasli u šiblje. Na pašnjacima skoro da nema stada krava i ovaca. Privreda ne postoji.

U vreme velikih pohoda Osmanlija na Srbiju, Ugarsku i Beč, srpsko stanovništvo je masovno bežalo preko Dunava. Šumadija i drugi krajevi Srbije su ostajali prazni. Turska je zbog toga trpela veliku štetu. Toliku da su sultani donosili razne mere koje su imale za cilj da izbeglo srpsko stanovništvo motivišu da se vrati u svoj kraj. Među tim merama je bilo i oslobađanje srpskog stanovništva od
plaćanja pojedinačnih ili svih poreza u određenom vremenskom periodu. Deset, dvadeset pa i više godina.

Hrvatska je učinila sasvim suprotno. Dve decenije vlast u Zagrebu je na razne načine (najviše podizanjem pravih i lažnih optužnica i pravljenjem imovinsko-pravnih problema Srbima koji su želeli da se vrate svojoj kući) minirala povratak izbeglog i prognanog srpskog stanovništva.

Zar za Hrvatsku ne bi bilo bolje da ti ljudi žive u Hrvatskoj, da obrađuju svoje njive, voćnjake i vinograde, da stvaraju prihode i na te prihode plaćaju porez? Problemi zbog nedostatka radne snage i stručnih kadrova, sa kojima se Hrvatska sve dramatičnije suočava (kao i sve republike bivše SFRJ), svakako bi bili manji da u leto i jesen 1995. godine nije izbeglo ili proterano oko 250.000 Srba i
još otprilike toliko Srba iz Zapadne Slavonije, Zagreba, Karlovca i drugih hrvatskih gradova, pre tragične 1995. godine.

U moralnom smislu, „Oluja“, progon srpskog stanovništva i zločini koji su u zauzimanju Zapadne Slavonije, a kasnije i preostalih delova RSK, počinjeni smišljeno, bez ikakvog vojnog opravdanja, su za Hrvate tragični i zbog toga što je nesporna istorijska činjenica da ogroman deo stanovnika Hrvatske koji se danas izjašnjavaju kao Hrvati ima srpske etničke korene.

Kao i u Drugom svetskom ratu, počinili su zločine nad svojim narodom, nad svojom istorijom, nad svojim poreklom. Sami nad sobom.