Poniženje iza zatvorenih vrata: Si Đinping preuzeo kontrolu, Tramp ostao bez poteza - da li je na pomolu novi sukob?

Susret američkog predsednika Donalda Trampa i kineskog lidera Si Đinpinga privukao je ogromnu pažnju svetske javnosti, ali pravi tok razgovora, kako se navodi, odvijao se daleko od očiju javnosti u Pekingu, gde je, prema ocenama, došlo do izražene geopolitičke preraspodele snaga. Iako je Tramp u posetu stigao sa ambicijom da pokaže američku dominaciju, Si je iz razgovora izašao u znatno ojačanoj poziciji.

Trampova ključna namera bila je da izvrši pritisak na Peking kako bi uticao na Iran i omogućio deblokadu Ormuskog moreuza, kroz koji prolazi oko 21 odsto svetske nafte, a koji je blokiran nakon američko-izraelskih napada na Iran krajem februara 2026. godine.

Međutim, realna poluga uticaja, prema ocenama, nalazi se u rukama Sija, s obzirom na to da Kina kupuje oko 90% iranske nafte pod sankcijama.

Umesto čvrstog pregovaračkog stava, Tramp se, izgleda, našao u situaciji u kojoj mu je kineska podrška neophodna radi stabilizacije globalnog energetskog tržišta i sprečavanja rasta cena koji bi pogodio i američku ekonomiju.

Tajvanski ultimatum i "tišina" Vašingtona

Kina je, prema navodima, za bilo kakvo delovanje oko Irana postavila i sopstveni uslov, koji se odnosi na Tajvan. Si Đinping je poručio da je Tajvan „najvažnije pitanje u odnosima Kine i SAD“, uz upozorenje da bi eventualno mešanje Vašingtona moglo dovesti do ozbiljnog sukoba i „veoma opasne situacije“ za svet.

Zanimljiva je, kako se ističe, razlika u zvaničnim saopštenjima dve strane nakon sastanka. Dok je kineska strana naglašavala upozorenja u vezi sa Tajvanom, u saopštenju Bele kuće to pitanje uopšte nije pomenuto.

Američka strana fokusirala se na slobodan protok nafte i smanjenje trgovine fentanilom, izbegavajući direktno otvaranje najosetljivijeg političkog pitanja. U Tajpeju, prema navodima, raste zabrinutost da bi Vašington mogao napraviti strateške ustupke u cilju postizanja dogovora oko Irana.

Kontrola strateških resursa

U odnosu na raniji period, odnos snaga se, kako se ocenjuje, značajno promenio, pre svega zbog kineske dominacije u sektoru retkih zemljanih metala i magneta.

U kontekstu ratova na Bliskom istoku i u Ukrajini, američke zalihe naoružanja i naprednih sistema, uključujući rakete i pametne bombe, u velikoj meri zavise od materijala koje kontroliše Kina. Si je, prema navodima, već ranije koristio ovu polugu pritiska, kada je zapretio ograničavanjem izvoza, što je, kako se tvrdi, dovelo do popuštanja američke strane.

Kako se ocenjuje, Peking ne žuri ka otvorenom konfliktu, već koristi strategiju dugoročnog balansiranja i ekonomskog pritiska, dok Vašington troši resurse u više globalnih kriznih žarišta.

Tukididova zamka

Tokom razgovora, Si Đinping je, kako se navodi, otvorio i pitanje takozvane „Tukididove zamke“ - istorijskog obrasca u kojem rastuća sila ulazi u sukob sa postojećom dominantnom silom. Prema toj interpretaciji, cilj Pekinga nije direktan rat, već očuvanje stabilnosti koja Kini omogućava dalji tehnološki i ekonomski razvoj i jačanje nezavisnosti.

Tramp je, uprkos dolasku sa visokim očekivanjima i pratnjom iz poslovnog sveta, prema oceni analitičara, morao da se suoči sa činjenicom da se odnos snaga u ovom globalnom „šahovskom meču“ promenio.

Kako se zaključuje, Si Đinping je u ovom susretu pokazao značajno čvršću pregovaračku poziciju u odnosu na američkog predsednika.