Zbog smrti Vesninog dede plakala je cela Srbije - evo kako danas izgleda devojčica iz filma "Ptice koje ne polete"
Film koji je obeležio odrastanje dece devedesetih godina.
Svako ko je odrastao u Srbiji devedesetih godina nosi u sećanju jedan film koji je istovremeno budio nežnost, tugu i duboku empatiju – „Ptice koje ne polete“.
Ova emotivna filmska priča iz 1997. godine ostavila je neizbrisiv trag na generacije, a glavna uloga tadašnje devojčice Ivane Šurdić obeležila je jedno od najdirljivijih ostvarenja domaće kinematografije tog perioda.
U filmu, Ivana tumači Vesnu – devojčicu obolelu od leukemije, čiji se život menja iz korena kada se seli kod dede u prirodu, daleko od gradske vreve i bolničkih hodnika.
Njeni roditelji, koje tumače legende srpskog glumišta Neda Arnerić i Miodrag Krivokapić, ponovo uspostavljaju kontakt sa dedom (koga igra Velimir Bata Živojinović), čovekom koji živi povučeno na planini. Tamo, u prirodi, Vesna se oporavlja – barem na trenutak.
Međutim, roditelji je vraćaju u grad sa željom da nadoknadi školsko gradivo, ne shvatajući koliko pritisak i ambicije mogu biti pogubne. Vesnino zdravlje se ubrzo pogoršava, a deda je vraća na planinu u nadi da će priroda ponovo pomoći. Ipak, tragedija ne zaobilazi ovu porodičnu priču – deda gine od ruke lovokradice, a sudbina Vesne ostaje obavijena tugom, uz bolno jasnu poruku: ovog puta, možda, nema povratka.
Simbolika filma dodatno je pojačana motivom rode Đure – ptice koja je preslaba da poleti na jug. Upravo ta roda postaje metafora same Vesne. Film nosi ime po rečenici koju Vesna izgovara na samom kraju filma: „Ima ptica koje nikad ne polete“.
Ivana Šurdić, koja je tom ulogom osvojila srca publike, bila je viđena kao novo lice domaće glume. Ipak, odlučila je da se povuče iz javnosti, napusti glumu, ali i Srbiju.
Danas živi u Firenci, gde se uspešno bavi arhitekturom, daleko od kamera, ali ne i od sećanja publike koja je nikada nije zaboravila.