Automobilom preko Hrbljine: Visoravan čeka izgradnju puta

Kao što svaka živa duša sa radošću čeka susret sa svojim zavičajem. Posebno ako je zavičaj ostavljen, ako se iz njega otišlo u bijeli svijet. Neko u potrazi za boljim životom, neko zbog školovanja, neko bježeći od ratnog vihora…

Susret sa kamenitim prostranstvom na kojem smo teško živjeli ali - lijepo živjeli. U stalnoj borbi sa kamenitom i bezvodnom zemljom, neimaštinom i zverima.

Susret sa Slanom kosom, Škadimom, Crnim Vrhom, Atića plećem, Vilašnicom…
Sa prelijepim pogledom na plećati Veliki Vitorog, na vrhove Cincara, Osječenice, Malovana, Slovinja…pa dalje Šatora, Velike Golije, Klekovače…

Sa smiljem i koviljem, cvijećem kojeg, čini mi se, nigdje nema toliko kao na hrbinjskim pašnjacima.

Sa malinama, runjavcima, slatkićima i kožnjačama, jedinim voćem koje smo gore imali.

Sa livadama i mekotama stješnjenim između mora kamenjara, na kojima smo britkom kosom svaku travku otimali, iskašali, jer u dugim zimama, kada su nanosi snijega često prepirivali vrata i prozore, sijena nikad nije bilo dovoljno.

Gore smo izlazili pješke. Uz strme Vruće kose, kojima ime sve govori, kroz Bojinu, gustu crnogoričnu šumu, ukrašenu visokim jelikama i cvrkutom ptica, pa preko Poljane, kraj kuće Vojislava Zjajića i kroz Kureljušiće. Kraj Jevtaća, Bojana i Ličme.

Pa onda, neko lijevo kraj Rotke i Džudže, neko desno kraj Vladurine Zubića.

Od Petrovdana, do Velike Gospojine, u vrijeme koševine, dan za danom.
Ujutro, sat i po vremena, na Hrbljine. Preko dana koševina i skupljanje trave, a pred veče, kad sunce počne da zalazi za Slovinj, sat vremena sa Hrbljine. Sljedećeg dana Jovo nanovo.

Moglo se i na konjskim kolima ili konjskim saonama. Ko ih je imao.  Preko Omara i Jurukine kose.
Ili kraćim ali težim, usporitijim putem, uz Ivik i Orlovaču. Ali konjska kola su se koristila samo kada bi na početku ili na kraju koševine trebalo stvari seliti ili u jesen drva i sijeno sa Hrbljine u selo zgoniti. Zimi se to činilo na saonama, sankama.

U novije vrijeme, nakon što je izgrađen šumski put od Omara, preko Vrućih kosa i Orlovače, najčeće putem kroz Bojinu. I sada ne samo pješke, na konjskim kolima, već i na traktorima i terenskim automobilima.

Moglo se do Hrbljine i na konjčetu, ali ljudi su to rijetko praktikovali. Bilo im žao konja. S pravom. Uz Vruće kose je teško i prazan izaći, a kamoli sa samarom i bisagama, pa još i sa jahačem na leđima.

Nadam se da ćemo uskoro do Ždera i Pivača, do Matraka i Kerinovca, do Marića i Milišića, do Plastovine i Konaka, do svojih kućišta, od kojih su, zbog vremena i požara, ostali samo tragovi, moći i “običnim” automobilom.

Izgradnja vjetroparka Hrbljina, koja bi trebalo da počne sljedeće godine, podrazumjeva i izgradnju puta od Pribelje, kraj Atića pleća i Ždera. A kasnije, ako bude pameti, sve do Blagaja i Kupresa. Svejedno, da li preko Bojine ili preko Omara.

Uz novčanu naknadu investitora vjetroparka, koja nije mala, ta želja da preko Hrbljine “pukne” put, da kad požele mogu gore mogu brzo i lako otići, razlog je pa vlasnici zemljišta potpisuju ugovore o njegovom iznajmljivanju za izgradnju puteva i podizanje vjetrenjača.

A onda, kad put bude izgrađen, kad na visoravni zasvijetli prva sijalica, ko zna. Možda se jednog dana ljudi i život vrate na Hrbljinu.