"Čudo treba da se desi da pobede Vučića" Veliki intervju Tome FIle: Ovaj poraz na sudu je teško podneo
Često slušam o biračkim spiskovima, ali to su uglavnom prazne priče. Postoji mali broj nevažećih listića, i to je sve. Problem su oni koji ne razumeju kako sistem funkcioniše, a stalno traže izbore pod "boljim uslovima". Pa kad su bili bolji?
Jedan je od najpoznatijih advokata u Srbiji je bez sumnje Toma Fila. Branio je najpoznatije ličnosti ove države, a nedavno je u izdanju Vukotić medije izašla njegova nova knjiga "U ime života", u kojoj sabira četrnaest najvažnijih sudskih slučajeva koje su on i njegov otac Filota vodili tokom karijere. U razgovoru za Kurir Fila se osvrće i na politička dešavanja.
- Mnogi porede 5. oktobar 2000. sa 1. novembrom i obeležanje prve godišnjice stradanja građana zbog urušavanja konstrukcije Železničke stanice u Novom Sadu ali to nije isto. Ljudi su nekada bili ispošćeni od gladi i nemaštine pod Miloševićevim režimom. Demokrate su obećavali sve svašta i da ćemo ući u Evropsku uniju samo da se oslobodimo Slobodana Miloševića. Povod za proteste su bili pokradeni izbori, nesporna je bila krađa, što je i sam Milošević priznao.
A danas?
- Danas nije tako - ljudi nisu gladni, većina nije nezadovoljna. Intelektualci se bune, ali pogledajte - najbogatije opštine u Beogradu, Stari grad i Vračar, uvek su bili protiv države, a žive bolje od većine. Oni ne vide zabludu u kojoj se nalaze i zaboravljaju da jedan čovek vredi jedan glas. Njihov ne vredi hiljadu. Nikad ništa nisu uradili izvan Beograda, Niša, Novog Sada i Kragujevca... Ubeđen sam da zato svake izbore dobija Vučić. Danas Srbi žive bolje nego ikad, nijedni izbori nisu pokradeni. Često slušam o biračkim spiskovima, ali to su uglavnom prazne priče. Postoji mali broj nevažećih listića, i to je sve. Problem su oni koji ne razumeju kako sistem funkcioniše, a stalno traže izbore pod "boljim uslovima". Pa kad su bili bolji?
Da li ostaje žal što niste bili gradonačelnik Beograda i uradili nešto više i u politici?
- Ne. Znao sam da ću izgubiti od Šapića i to nije sramota. Samo je bilo pitanje da li ću biti drugi, treći ili četvrti. Danas je glasanje referendumsko - za Vučića ili protiv. Male stranke kao SPS tu teško prolaze. Mi ne znamo šta može da se desi sutra, ali samo čudo treba da bude da dobiju Vučića. Male stranke tu nemaju šta da traže...
Mnogi vide da je budućnost socijalista da se utope s naprednjacima?
- Nadam se da neće doći do tog scenarija. Protiv sam takve odluke. Mislim da su svi u stranci protiv.
U SPS-u baš vlada demokratija, neki otvoreno kritikuju Ivicu Dačića, ali i SNS...
- U Skupštini sam i ja govorio protiv promene Ustava. Rekao sam da ćemo imati tužilaštvo i sud potpuno van kontrole. I to sad imamo. U koaliciji smo sa SNS, ali zadržavamo pravo na svoje mišljenje. Promene Ustava su za budale. Rekao sam tada ovima iz Helsinškog odbora: "To nigde nije primenjeno, a kod nas hoće da vide kako će da prođe." Pa šta smo mi - eksperimentalni pacovi? I sve što sam tada rekao, pokazalo se tačnim. Sad imamo tužilaštvo i sud koji su van svake kontrole.
Prošli ste i komunizam i sve što je došlo posle njega. Šta vam je ostalo kao najteže iskustvo?
- Komunizam je bio najgori. Bio sam u zabludi da će posle njega sve biti bolje, a ispalo je još i gore. Danas možeš da kažeš šta hoćeš i opet ništa ne menjaš - Vučić dobija izbore. Dok se ne pojavi nova ličnost, biće tako.
Vaša knjiga "U ime života" nedavno je objavljena i zasniva se na četrnaest slučajeva koje ste vi i vaš otac branili. Šta ih povezuje?
- Svi ti slučajevi su u suštini bili naša borba protiv smrtne kazne. Moj otac, Filota Fila, bio je ogroman protivnik oduzimanja života. Govorio je da ono što je Bog dao, čovek ne sme da uzme. On je čak bio odveden u gasnu komoru, ali je preživeo - nije bilo gasa. Zato je uzeo Svetog Nikolu za porodičnu slavu. To je bila njegova poruka - život je svetinja.
Lauševića su osudili pre suda
Branili ste mnoge poznate ličnosti. Kako se nositi s pritiskom javnosti?
- To je najteže. Recimo, slučaj Žarka Lauševića... Sedam ljudi je nasrnulo na njega, a on je pucao iz straha. Ipak, osuđen je na 14 godina. Sudije su se dogovarale o presudi po hodnicima. Na kraju smo uspeli da oborimo presudu, ali taj proces je pokazao koliko javnost može da osudi pre suda. I to je opasno.
Izgubili ste jedan slučaj. Kako ste to podneli?
- Teško. Imao sam tada trideset i dve godine. Bilo je to pre pola veka. Jezdimir Gajić počinio je jedan od najstrašnijih zločina u bivšoj Jugoslaviji, kada je u selu Topolovnik ubio četiri člana porodice Zarić zbog dugogodišnjeg spora oko zemlje. To je bio jedini slučaj u kojem nisam uspeo da sprečim izvršenje smrtne presude. Dvanaest puta sam slušao smrtnu kaznu, ali sam u jedanaest slučajeva uspeo da klijentima spasem život. Jezdimir je jedini koji je pogubljen. Možda bih uspeo da dokažem smanjenu uračunljivost za ona prva tri ubistva. Ali kada je došao do četvrtog, kada je svesno poštedeo dete i pozvao ženu da mu priđe, time je pokazao da zna šta radi... Na suđenju je bilo jezivo. Gajić je molio da ga osude na smrt; čak je tražio da ga streljaju. Bio sam mlad i tada sam odbio da prisustvujem izvršenju, nisam mogao da učestvujem u tome.
Digli ste mu i spomenik?
- Nisam. Platio sam da se postavi spomenik, iz nekog unutrašnjeg osećaja odgovornosti i sećanja. Doživeo sam taj proces kao teret i kao moralni test. Nije bila važna pravna apstrakcija, bila je važna ljudska dimenzija: život, krivica, posledice, i pitanje šta smo spremni da uradimo jedni drugima pred očima sveta.
Znači, i vi ste protiv smrtne kazne koju sada neki traže nakon ove strašne saobraćajne nesreće u Beogradu?
- Apsolutno. Može doživotna robija, ali ne bez prava na pomilovanje. Čoveku mora ostati nada. Kad su me studenti na Pravnom fakultetu pitali zašto sam protiv, rekao sam im nije stvar samo u humanosti. Stvar je u tome što ne možeš da daš državi pravo da oduzima život. Danas se to može zloupotrebiti za sve i svašta.
Šta sje najvažnije što ste naučili od svog oca?
- Da pošteno kažeš klijentu istinu. Nema laganja za pare. Bolje da ode pet klijenata nego da te jedan proglasi lažovom. Otac me je naučio da prvo pročitam spis, da ne pričam napamet, da tražim dokaze koje drugi neće da vide. I da budem čovek. To je najvažnije. Znate, moj otac je bio deset puta bolji advokat od mene. Međutim, nikada nije uspeo sa zahtevom za zaštitu zakonitosti da obori presudu. Meni je uspelo dva puta. Kod Lauševića i jednom čak ustavni zahtev za Miloševića.
Kakav savet imate za mlade advokate?
- Poštenje, pre svega. Ako prevariš nekog čoveka, to se odmah pročuje. Nikad ne koristi stranačku pripadnost, porodične veze, ništa. Sve prođe, samo poštenje ostaje. Ja sam u partiju ušao tek u penziji, kad me Ivica Dačić zamolio. Ranije nikada. Ne treba ti partija da bi bio dobar advokat. Treba ti znanje i obraz.
Haški tribunal bio je antisrpski sud
Kako gledate na Haški tribunal? Da li je taj sud ispunio svoju svrhu i pomirio nas?
- To je bio antisrpski sud. Tamo su Srbi proglašeni za krive unapred. Hrvati su sakrili svoje artiljerijske dnevnike, a naši su sve dali. Kod njih niko nije osuđen, kod nas svi jesu. I to na osnovu konstrukcije o "zajedničkom zločinačkom poduhvatu", što više nigde u svetu ne postoji. Samo kod nas.
Izvor: Srbija Danas/Kurir