RATNI DNEVNIK SA KUPRESA: Scena iz filma „Lovac na jelene“
Donji Mračaj, utorak, 10. maj 1994. godine
Devetog maja uveče muslimani su otvarali vatru na naše rovove na Gornjim Previlima, ali su brzo ućutkani. Ujutro, zajedno sa svojim pomoćnicima Draganom Jagodićem i Mirkom Marićem, obišao sam mjesto pucnjave. Po tragovima smo zaključili da su napadači došli šumskim putem od Donjih Previla. Kako je ovo bio prvi napad na Gornja Previla, donijeli smo odluku da izvršimo izviđanje u pravcu Donjih Previla i Seone.
Pročitajte i:
Da utvrdimo da li je napad izvela izviđačka grupa ili su se muslimani i na ovom dijelu ratišta „zalijepili“ za nas i počeli da kopaju rovove ispred naše linije. Kao što su to učinili na Crnom vrhu, Bratića groblju, Šapčinici, Kršinama, Bukvama i Vincu, gdje udaljenost između pojedinih naših i njihovih rovova nije bila veća od 20-30 metara.
Od dolaska u Mračaj i preuzimanja komande nad istoimenom borbenom grupom, vojnicima sam zbog minskih polja zabranio svako kretanje ispred rovova u kojima su se nalazili. U izviđanje smo išli samo ja i moji pomoćnici.
VELIKA PLANA: Da li se ispod školskog igrališta nalazi grobnica žrtava komunističkog terora?
Krenuli smo odmah. Srećom, ovaj put sa nama trojicom pošla su još dva vojnika. Ilija Jandrić iz Šipova, do izbijanja rata igrao je lijevo krilo u FK Gorica i jedan vojnik iz Ključa, kojem sam zaboravio ime. Kad smo se spustili na Donja Previla između nas i najvišeg uzvišenja na tom lokalitetu ispriječila se livada. Odlučio sam da je zaobiđemo i da idemo kroz šumu, lijevom ivicom livade.
S desne strane teren se obarao prema Bugojnu i Seoni, u kojoj se nalazila muslimanska vojska. Ukoliko imaju rovove na Donjim Previlima oni im se nalaze na ivici šume. Ako krenemo preko livade mogu da nas gađaju kao kao glinene golubove. Mirko, koji je bio malo hrabriji i neoprezniji nego što je to u sportu kakav su rat i ubijanje preporučljivo, se usprotivio mom prijedlogu.
Današnja presuda rukovodstvu Herceg-Bosne: Poslednja podvala Haškog tribunala
Kaže, majke mi mene mrzi da se provlačim kroz vrleti zarasle u šumu, idem ja pravo na vrh, preko livade. Jagodić se solidariše sa Mirkom. I on odlučio da izigrava junaka. Još udario sa romantikom: „Pogledajte kako je lijepa livada, prekrivena cvijećem, milina za šetnju i uživanje u ovom proljećnom danu.“ Pošto sva moja ubjeđivanja da je to rizično nisu pomogla, predložim solomonsko rješenje.
Njih dvojica će livadom, a nas trojica kroz šumu. S tim da će oni krenuti tačno dvPiše: Dušan Marićadeset minuta poslije nas. Računam da je nama trojici dovoljno da za to vrijeme stignemo do vrha Donjih Previla. Ako tamo nema muslimana onda i njih dvojica mogu preko livade. U slučaju da zapuca sa ruba livade, moći ćemo štititi njihovo izvlačenje. Pogledam na sat: još dvadeset minuta pa će podne.
Krećemo se brzo, skoro trčeći. Žurimo da na vrh stignemo prije nego što dvojica baksuza krenu preko livade. U prvoj uvali sudaramo se sa medvjedom. Ne zna se ko se više uplašio: on ili mi. Mada bih se prije kladio na nas. Kasnije smo zaključili da su životinju „pokrenuli“ muslimani, koji su u tim trenucima, iz Seone takođe hitali prema istom vrhu.
Poslije petnaest minuta oznojeni stižemo na cilj. Minut-dva osmatramo, a onda se dogovaramo da pređemo preko livade, do šume. Krećemo, s puškama na gotovs. Ja udario po sredini, pravo na ogromnu kladu od izvaljenog drveta, Jandrić dvadesetak metara desno, a Ključanin 50 metara lijevo od mene. Preko klade bacim površan pogled u dolinu ispod nje. Nizbrdica obrasla gustom šumom. Nisam primjetio ništa neobično. Nisam ni mogao primjetiti, jer nisam pažljivo gledao. Prekršio sam osnovno izviđačko pravilo: bar nekoliko minuta se primiriti, osmatrati i osluškivati.
ISTINA O VUKU BRANKOVIĆU: Nije izdao cara Lazara, još 7 godina Kosovo branio od Turaka
Odlučim da se vratim prema sredini livade, da vidim da li su Mirko i Jagodić krenuli. Nisam odmakao desetak metara kada meni iza leđa, u dolini ispod klade, počeše da pucaju grane. Prvo sam pomislio da je opet neki medvjed. Međutim, nakon nekoliko trenutaka, po lomljenju grana vidim da toga što ih lomi ima mnogo i da su vjerovatno u pitanju ljudi. Muslimani, ko će drugi.
U trenutku procjenim da do kraja livade imam još dvadesetak metara, da nema šanse da pretrčim taj prostor i stignem do zaklona a da me ne izrešetaju, već da mi je pametnije da se vratim nazad. Pa šta bog da. U dva skoka stižem do klade. Iza klade se pomalja čovjek sa puškom u rukama, u sivomaslinastoj uniformi bivše JNA. I to onoj zimskoj. Da nije bilo klade na koju sam se u trku dočekao, sudar bi bio neizbježan. Pogledi nam se susreću. Iznenađeni obojica. Pucam tek posle dvije-tri sekunde, ali on je već skočio u zaklon.
NAŠ REPORTER U STAROJ SRBIJI, NA SRPSKO-MAKEDONSKOJ GRANICI: Srbi sa obe strane, ali ih je sve manje
Lomljenje grana u dolini ispred ne prestaje. Izvirim preko klade, prema meni idu još dvojica. Udaljeni su 10-15 metara. Iste SMB uniforme, na nogama opanci i vunene čarape. Pantalone uvučene u čarape. Opalim dva puta, oni nestaju iza drveća. Jedan od njih takođe puca ali samo nekoliko metaka. Meci fijuknuše iznad mene. Što oni pucaju tako malo ne znam, ali za sebe sam siguran. Štedim municiju.
Imam samo borbeni komplet, 150 metaka, a ko zna koliko će ovo trajati. U klopci sam, mozak radi brzo. Zaključujem da je klada dobar zaklon od metaka. Ispred je oboreno stablo, a kad je drvo padalo žile su sa sobom izvalile debeo sloj zemlje i kamenja. Ali me strah hvata pri pomisli da će neko od njih baciti bombu ili me gađati tromblonskom minom.
VELIKA PLANA: A od prethodne opštinske vlasti 130 miliona dinara duga!?
Ja, kao za inat, nisam ponio ni jednu bombu. A ona bi napravila metež dovoljan da pretrčim preko livade i spasim glavu. Misao sustižu jedna drugu. Ako muslimani otkriju da smo samo nas trojica, zbog čistine iza nas Jandrić i ja imamo male šanse da se izvučemo. Odlučim da blefiram. Počinjem da vičem: „Momci, Turaka je malo, samo desetak. Ne pucajte.
Marko (kako ne znam ime momka iz Ključa, zovem ga tim imenom ) povedi svoj vod lijevo ispod doline, zađite im za leđa. Jandriću, vi idite desno, presjecite im put prema Saoni. Samo brzo da nam ne pobjegnu“. Trudim se da mi glas bude miran, što ubjedljiviji, da napadači u njemu ne osjete strah. S njihove strane odjeknu dva-tri pucnja, ja uzvraćam. I dalje obostrana štednja municije. Kurčim se i pozivam ih da se predaju, jer nemaju šanse da se izvuku, garantujem im da niko neće biti ubijen. Od njih nema odgovora. Ni pisma, ni razglednice.
Odata počast junacima iz otadžbinskih ratova u Velikoj Plani
Utom Jandrić počinje da viče paničnim glasom: „Pazi, ubiće te, pucaj! Ubiće te“.
- Ma k.... će me ubiti, ko će me ubiti? - odgovaram.
- Okreni se! Ubiće te!. Pogledam desno, kroz gustiš prilaze dvojica. Nemam kad da nišanim, opalim dva puta, jedan posrće, ali nisam siguran da li ga je metak zakačio ili se okliznuo. Uglavnom, nestaše iza drveća. Ne uzvraćaju na vatru. Jandrić i dalje viče: - Eto ga desno od tebe.
SKANDAL U VELIKOJ PLANI: Opština novcem građana asfaltirala sokak lokalnom bogatašu
Pogledam više desno, Jandrić leži 20 metara od mene, iza drveta.
Gde desno, jebalo te desno!? - Evo ga ispred mene.
- Pa kad je ispred tebe, što ne pucaš?!
EKSKLUZIVNO: Tajni dokument hrvatske vojske i HVO o napadu na Kupres u jesen 1994. godine (FOTO)
- Ne mogu, zakovala mi se puška! - odgovara Jandrić. Glasno, kao da hvata muštuluk od muslimana. Šuma odjekuje od našeg dovikivanja, muslimani ćute. Kontam da je blef sa Jandrićevim „ljudima“ propao. Ako se zakovala njegova puška, nije se zakovala kod svih njegovih vojnika. Neko bi pucao.
Pozivam „Marka“ da ne puca i da muslimane hvata žive, a Jandrić ponovo upozorava da će me ubiti neko ko je ispred njega. Samo što sam opsovao da nikog ne vidim, zaledim se: 10-12 metara od mene, uz debelu smrču, sa puškom u rukama, stoji vojnik u uniformi i drži me na nišanu.
To je dakle to. Kraj. Glup da ne može biti gluplji. U nekoj vukojebini u koju sam došao bez ikakve potrebe. Žalim što sam se vraćao nazad prema kladi, što ipak nisam pokušao da pretrčim livadu. Pomišljam na roditelje.
Očekujem da meci počnu da me kidaju, zamišljam kako će izgledati taj susret sa smrću. Instiktivno se leđima naslanjam na kladu. Nema dalje. U dosadašnjem toku rata smrt mi je nekoliko puta bila toliko blizu da sam osjetio njenu hladnoću, ali ovo je prvi put da mogu da je razgledam.
Lijep i mlad čovjek, visok, plave kose.
Ja bih pucao, ali kad sam se okretao cijev puške se spustila prema zemlji. Ne smem da je podižem, jer računam da će na svaki moj nagli pokret „smrt“ početi da puca.
Ne znam zbog čega, dok smo se gledali, sjetio sam se mog omiljenog filma „Lovac na jelene“ od Majkla Ćimina. One scene kad narednik Mike Vronski, nakon povratka iz rata u Vijatnamu (igra ga Robert de Niro), odlazi u lov, pa mu na nekoj čuki na nišan izlazi jelen, kapitalac. Pogledi im se susreću i nakon nekoliko trenutaka nijeme borbe pogledima u ratniku umire želja za ubijanjem.
Prolazi nekoliko trenutaka, moj ubica još ne puca. Sinu mi misao da vjerovatno ne smije. Možda nikad nije ubio čovjeka, plaši se da to učini. Posebno sad kad se gledamo oči u oči. A možda hoće da me uhvate živog? Možda mi njegovi saborci prilaze iza klade, pa ne puca zbog njih? Ali ne smem da se pomerim a kamoli da se okrećem. Traje to 5-6 sekundi, čitavu vječnost. Kako on i dalje ne puca ja, okuražen, dižem pušku. Polako, ne skidajući pogled sa njega.
Nišanim u glavu, on se ne pomera. Dok se gledamo preko nišana, cijev spuštam u visinu njegovih grudi. Za svaki slučaj, da ne promašim. Grudi su veća meta od glave. Kroz glavu mi je prošla i misao da ću ubiti čovjeka koji možda nije htio da me ubije. Ali ne smijem dalje da čekam.
Tren prije nego što ću povući obarač, on opali dva puta. Meci odoše iznad moje glave. Po tome kako mu je puška trgla na gore, po izrazu njegovog lica i načinu na koji me je pogledao prije nego što je skočio iza drveta, zaključio sam da nije htio da me ubije. Više po inerciji, uzvratio sam sa dva metka. Iznad njega.
Okrenem se i po šumi ispod klade nanesem kratkim rafalom. Božijom voljom, u tim trenucima Jandrićev automat počinje da puca, a Mirko i Jagodić trčeći, vičući i pucajući, stižu preko livade. Muslimani ne uzvraćaju, po kršenju grana čuje se da bježe.
Krećemo polako za njima u šumu, pedesetak metara, do kraja doline, kada rukom dajem znak da se vraćamo nazad. Nije bilo razloga da rizikujemo.
Na Gornjim Previlima vanredno stanje. Ljudi zabrinuti šta je sa nama. Pričamo im šta se dogodilo. Naređujem najviši stepen borbene gotovosti. Komandiru položaja Milanu Laziću skrećem pažnju da posebno obrati pažnju na put kojim smo išli u izviđanje. Očekujem da će muslimani uskoro krenuti po našem tragu i videti da kud smo mi prošli nema mina.
Po povratku na Pometenik, u čobansku kolibu u kojoj se nalazi komanda borbene grupe „Mračaj“, kažem Lazi Žderi da zove Kupres. Iz razgovora sa komandantom brigade pukovnikom Božidarom Rakićem saznajem da se na livadi kojom su Mirko i Dragan prošli nalazi minsko polje. Negdje 1992. godine postavili ga Beli orlovi, dobrovoljci iz Srbije. Danas smo imali više sreće nego pameti. U to ime, Simo Ždero predlaže da popijemo po rakiju, što i činimo.Piše: Dušan Marić
U devetnaest i petnaest iz komande brigade dobijam obavještenje da su iz prisluškivanih muslimanskih razgovora zaključili da će večeras biti napad na naš položaj. Sat vremena kasnije Risto Čavka i Rilićani sa Crnog vrha javljaju dPiše: Dušan Marića po zvuku vozila koja dolaze iz pravca Bugojna i žamoru u rejonu Ratina zaključuju da se muslimani u većem broju grupišu ispred naših linija. Naređujem Milošu Dešiću da minobacačem tuče po Ratinama, ali i po Saoni, kroz koju vodi put za Bugojno.
IZ ŠTAMPE JE IZAŠLA NOVA KNJIGA NOVINARA DUŠANA MARIĆA: Ratni dnevnik Kupresa - Sinovi vitoroga
Noć protiče mirno. Oko ponoći sam krenuo u uobičajeni obilazak linije. Sve je u redu, u svim rovovima stražari su na svom mjestu i budni. Kao i uvijek, dok prolazim kroz bukovu šumu između Šapčinice i kolibe, dočekuju me puhovi. Male životinjice, slične vjevericama, koje noću kašljucaju kao ljudi. Toliko slično da čovjek nikad ne može da bude sasvim načisto da li su u pitanju vjeveričini rođaci ili muslimanski vojnici koji ih imitiraju. Zato, za svaki slučaj idem držeći se sjenki drveća, sa otkočenom puškom. Ma koliko bio pribran, niz leđa i vrat se dižu trnci.
Po dolasku blizu kolibe, zastajem kod stražara Milana Marića. Sjedam da mu pravim društvo. Padine Stožera okupane mjesečinom. Nigdje oblačka. Livada ispred nas, na čijem rubu samuje protivavionski top, odjekuju od pjesme zrikavaca. Ispod livade, negdje u Pršljanima, u nepreglednoj šumi, čuje se sova.
Piše: Dušan Marić