RATNI DNEVNIK, SRIJEDA 18. MAJ 1994. GODINE: Borbe između Kupresa i Bugojna, na padinama planine Raduša

U četiri sata i petnaest minuta, Slobodan Kaurin iz Šipova izašao je iz zemunice broj 28 na Crnom vrhu da piša. Prethodne večeri vratio se u jedinicu od kuće, sa trodnevnog odmora. Dotjerao je svoju „ladu nivu“, koju je ostavio kod komande borbene grupe i u njoj tri gajbe piva. Dozvolio sam mu da jednu gajbu ponese sa sobom i počasti drugove u njegovoj i susjednim zemunicama.

Slobodan mi je kasnije ispričao da je sam popio četiri pive, pa nije ni čudo što ga je pritisak u mokraćnom mjehuru probudio.

Srećom, kada je izašao napolje, ponio je pušku. Odmakao se desetak metara od zemunice. U pola posla, u žbunju ispred sebe primjetio je muslimanskog vojnika, kako stavlja tromblonsku minu na pušku. Musliman je prvi opalio, pogodio je Slobodana u ruku, ali je ovaj bio toliko pribran da uzvrati i muslimanskog vojnika natjera u bjekstvo.

Osokoljeni Slobodan je za njim povikao: „Stan balijo, kud si naumio?“

Iz noći je stigao prilično čudan, odgovor: „Pozdravite vašeg komandanta.“

Nakon toga između dva vojnika vodio se ovakav razgovor:

„Što da ga pozdravim? Šta da mu kažem?“!

„Prošli put, prije nedjelju dana, oprošten mu je život“.

„A šta da mu kažem, ko ga pozdravlja?“

„Recite mu da ga je pozdravio Cipan. On mu je spasio život. Ali Cipan više nikome neće spasiti život“.

„Koji Cipan?“

„Zna on dobro?“

*

Završetak razgovora bio je znak za opšti muslimanski pješadijski napad na Crni Vrh.

Minut koji je prošao od prvog pucnja bio je dovoljan da se moji vojnici probude, istrče u rovove i spremno dočekaju neprijatelja. Poslije 15 minuta žestoke pucnjave, napad je odbijen, a šuma je ponovo utonula u tišinu i jutarnju sumaglicu. Predosjećao sam da će to biti buran dan.

Ništa manje od toga brinuo me sadržaj razgovora Kaurina i muslimanskog vojnika. Komandant kojem je „oprošten“ život bio sam ja. Prije osam dana, izviđajući teren prema Bugojnu, na Donjim Previlima, sa još dvojicom vojnika, upao sam u zasjedu muslimanske izviđačko-diverzantske grupe. Preživio sam samo zato što jedan neprijateljski vojnik (koji me je pola minuta, sa udaljenosti od desetak metara, držao na nišanu) nije htio da me ubije. Kad sam se već bio pomirio sa smrću i očekivao da rafal počne da me kida, on me čudno pogledao i pucao dva puta. Oba puta iznad mene. Po izrazu njegovog lica i pogledu bilo je očigledno da je namjerno promašio.

Kad znaju da je čovjek sa kojim se prije osam dana na Donjim Previlima sudarila njihova izviđačka grupa srpski komandant Mračaja, onda znaju i ko je u pitanju.
Odakle znaju? Da li su nam se negdje priključili na vezu? To bi značilo da prisluškuju sve naše razgovore. Ili se neko od mojih vojnika sastaje sa muslimanima? Treće mogućnosti nema.

Požurio sam na Crni Vrh. Ranjeni Kaurin bio je previjen i odlično raspoložen. Zeza me.

„E moj komandante da ne bi mene i piva, ko zna šta bi bilo. Vidiš da je dobro kad vojska pije.“

Bio je u pravu. Šta bi bilo ne znam, ali znam da ne bi bilo ništa dobro. Na mjestu odakle je pucano na Kaurina pronašli smo dvije bombe i tri tromblonske mine. Da je muslimanski vojnik uspio da ispali samo jednu tromblonsku minu i pogodi zemunicu…

Stražar, koji je bio u desetak metara udaljenom rovu, ništa nije primjetio. Ko zna, možda ga je savladao san. Čestitam Slobodanu. On kaže da se od prazne čestitke ne živi, već traži da mu obećam da ću mu poslati još jednu gajbu piva. Suočen sa dobrim raspoloženjem vojske zbog uspješno odbijenog napada i nespornom činjenicom da je u tom uspjehu pivo odigralo značajnu ulogu, zovem komandu i kažem da na Crni vrh pošalju obe gajbe „Nektara“.

Kažem Slobodanu da se spremi i ide u Kupres u bolnicu. Da ga pregledaju i previju. Odbija. Umjesto u Kupres, insistira da krene sa mnom i mojim zamjenikom Milanom Milišićem. Odlučili smo da pođemo u izviđanje, u šumu ispred naših rovova, na pravcu najžešćeg napada.

*

Polako, korak po korak, idemo naprijed. Od drveta do drveta. Sporazumjevamo se mimikom glave i rukama. Prolazimo deset, pedeset, sto metara… Oko nas tišina. Čudno mi. Osjećam skrivene poglede iz šume oko nas. Sjetim se zasjede na Donjim Previlima i ne ide mi se dalje. Trnci i hladnoća mi kreću uz leđa. Milanu i Slobodanu dajem znak rukom da se vraćamo nazad. U posljednjem trenutku.

Čim smo počeli da odstupamo, s desne i lijeve strane počeše da pucketaju grančice. Sve brže. Zaključujem da smo upali u zasjedu i da hoće da nas uhvate. Zato ne pucaju. Ubrzavamo kretanje, ali gledamo da to bude što tiše i neprimjetnije, jer znam da će nas zbog šume i rastinja tako teže pratiti. U jednom trenutku, kada mi se učinilo da se nećemo uspjeti izvući, otvaram vatru. Lijevo i desno. Njih dvojica čine isto. Muslimani ne odgovaraju. Uspješno se izvlačimo i vraćamo na položaj.

O događajima sam obavjestio komandu u Kupresu. Desetak minuta kasnije pozvao me komandant 7. brigade potpukovnik Božidar  Rakić. Kada sam mu prepričao razgovor između Kaurina i muslimanskog vojnika zabrinuo se, mučilo ga je odakle znaju za mene. Poslije dva minuta ponovo je nazvao i rekao da dolazi.

Pozvao sam komandire položaja i naredio da vojnicima daju rakiju. Očekivao sam nove muslimanske napade, a srce je hrabrije kad je tijelo zagrijano „mučenicom“. U svakoj zemunici smo imali po nekoliko flaša otrova, koji sam obezbijedio „reketiranjem“ kupreških trgovaca.

*

Komandant je stigao u deset časova. Zove me da prošetamo, da niko ne čuje naš razgovor. Sumnja da se neko od vojnika izbjeglica iz Bugojna susreće sa muslimanima. Možda sa nekim predratnim komšijom, kolegom s posla ili nešto slično. Odbijam tu mogućnost. Čak i da htjeli, nisu mogli. Svuda ispred rovova postavili smo minska polja, pa sam borcima zabranio da idu naprijed. U izviđanje sam išao samo ja sa svojim pomoćnicima Milanom Milišićem, Draganom Jagodićem i Mirkom Marićem.

Kad je već tu, želi da obiđe liniju. Samo što smo na istočnim padinama Rdelja posjetili položaj na kojem se nalaze minobacač i PAT, te nekoliko zemunica u Bukvama, na Crnom vrhu poče pucnjava. Prolama se šuma od štektanja automatskog oružja i detonacija bombi i tomblonskih mina. Razmišljam da li će se čuti ono odvratno „Alah ekber“ i nekako mi milije oko srca što se ne čuje.

Dajem uzbunu cijeloj jedinici. Naređujem da minobacač i protivavionski mitraljez preventivno tuku ispred naših rovova na Vincu, Bukvama i Kršinama, jer očekujem napad i na tom pravcu. Rakić i ja žurimo na Crni vrh, ali idemo linijom i koliko god žurili ne propuštamo priliku da razmijenimo bar neku riječ sa vojnicima u rovovima. Hrabrimo ih. Veliko je ohrabrenje za vojnike kad vide da su sa njima komandant jedinice i komandant brigade, raste samopouzdanje.

Dok se kraj Bratića groblja penjemo na Crni vrh oko nas fijuču meci. Tražim od Rakića da idemo malo dalje od linije, plašim se da ga ne pogodi neki metak, samo mi treba da mi na položaju pogine komandant brigade, ali on odbija. Po vatri koja se ne pomjera u dubinu zaključujem da moji duž cijele linije uspješno odbijaju napade.

Kad smo stigli do glavnog rova na Crnom vrhu pucnjava prestaje. Dočekuju nas raspoloženi Rilićani i njihov komandir Risto Čavka. Puni su samopouzdanja. Uvjeravaju nas da će odbiti sve napade muslimana.

Samo traže dovoljno municije. Odgovaram da municije ima dovoljno, ali da ne pucaju napamet, već onako kako smo se dogovorili: pustiti muslimane da priđu što bliže a onda dejstvovati. U meso.

*

Pet stotina metara niže, iz pravca Gornjih Previla, još dopire paljba. Kažem komandantu da moram dolje. Kad moraš ti, moram i ja, dobacuje šeretski. Kod krajnjeg rova na Crnom vrhu zalazimo malo dublje u šumu jer između tog rova i prvog rova na Previlima je livada bez šume, brisani međuprostor.

Na Previlima zatičemo kritičnu situaciju. Od tri zemunice na samom platou muslimani su zauzeli dvije i rovove oko njih. Mračajani pod komandom Milana Lazića grupisali se oko treće. Ne dao bog da padne granata. Naređujem da se rašire i da štite bokove kako nas muslimani ne bi zaobišli i opkolili. Zovem u komandu i tražim da Milan Marić i Marko Marić pohitaju na Previla i ponesu po jedan sanduk municije za mitraljez.

Psujem zbog izgubljenih rovova, oni se pravdaju da su ih muslimani iznenadili. Kakvo crno iznenađenje, kad je jutros bio napad na Crni vrh i kad sam sve jedinice upozorio da će uslijediti opšti napad. Nije iznenađenje, već strah od smrti.

Izlazim iz zaklona kod zemunice i prebacujem se naprijed, do jednog bora. Rakić čini to isto. Zauzete zemunice udaljene su 40-50 metara. Brisanog prostora.
Pada mi u oči da je rov iznad zemunice broj jedan, najbliži nama, na mestu gde počinje šumski put za Donja Previla, prazan.

Ukoliko bi on bio naš, zemunicu bi mogli da zaspemo bombama. Tražim od Milana Lazića da zemunicu drži pod stalnom vatrom iz mitraljeza „pedesetrojke“. Desetak sekundi nakon što je otvorio vatru počinjem da, više četvoronoške nego pognut, bauljam prema rovu. Muslimani zapucaše. Bacam se na zemlju i nastavim da pužem naprijed. Rakić viče da se vratim, bogoradi. Kada sam bio pet-šest metara do rova, čujem kako mi neko od onih što me gađaju prilično ravnodušnim glasom govori: „Brže čedo, brže“.

Zdrav i čitav skotrljam se u rov i počinjem da pucam. Okrećem se prema Mračajanima i rukom pokazujem da slijede moj primjer. Sekundi prolaze, ali niko ne kreće prvi. Vidim da moram da pređem na prozivku. Kako mi je Momčilo Zubić iz Blagaja bio najbliži, zovem ga imenom da on krene prvi. Bez riječi počinje da puže. Štitimo ga vatrom. Nepovrijeđen stiže do rova. Na isti način rov popunjavam sa još nekoliko boraca.

*

Na Crnom vrhu ponovo počinje žestoka bitka. Novi muslimanski napad. Moram tamo. Suludo je ginuti za dvije izgubljene zemunice na Previlima, ako nam muslimani zauzmu Crni vrh. Jer u tom slučaju pada cijela linija.

Na isti način, puzanjem, vraćam se do Rakića, koji i dalje stoji iza onog istog bora. Ljutit, psuje, govori mi da sam lud što sam srljao. Uzvraćam mu: „Kad komandant brigade može da stoji na prvoj liniji, ispred svojih vojnika, zaklonjen samo iza jednog drveta, red je da ja kao njegov potčinjeni budem ispred njega. A prvi zaklon ispred tebe mi je bio onaj rov“.

Smrknutog lica kaže mi da se ne junačim i požuruje da se vraćam na komandno mjesto. Pašće linija. U silasku sa Gornjih Previla vidim da su vojnici iz tri bočne zemunice, na kosi koja se spušta prema cesti i Pršljanima i povezuju Previla i Bungurov kamen, napustili rovove i povukli se u zaklone, u jednu uvalu pedesetak metara iza linije. Nekoliko dežurnih „sindikalaca“ pokušavaju da mi objasne ovaj kukavičluk. Malo milom, malo psovkama i prijetnjama, vraćam ih u rovove.

Kako mi je svaki minut bio dragocjen odlučio sam da se Rakić i ja do komandnog mjesta ne vraćamo linijom već stazom koja vodi prečicom kroz šumu.

*

Samo što smo počeli da se penjemo uz Crni vrh, na Previlima ponovo poče da gori od pucnjave. Zastajemo. Gledamo se nekoliko trenutaka. Rakić kao da mi čita misli.

-Ti bi se vratio?

-Plašim se da se ne razbježe. A ne znam šta ću s tobom.

-Je li ova staza vodi do komande?

-Vodi.

-Ništa, idem ja, a ti požuri tamo.

-Božo, nezgodno mi da ideš sam.

-Dule, ne zajebavaj.

-Hvala ti.

Razumijemo se. Grlimo se, udaramo jedan drugog po plećima i rastajemo. Trčim nazad na Previla. Srećom, Mračajani se ovaj put dobro drže, odbijaju napad. Uspjeli su da sačuvaju i onaj rov koji smo povratili. Objašnjavam im da moram da ih ostavim, ali da ću im poslati Jagodića. Skrećem pažnju da štede municiju.
Trčim kroz šumu prema komandnom mjestu. Brinem se za Rakića.

Ostaviti komandanta brigade u sred šume u kojoj nikada nije bio i u kojoj se već nekoliko časova vodi bitka, pa još u međuprostoru između naših rovova, takvu glupost sam samo ja mogao da napravim. Po glavi mi se motaju najcrnje misli. Šta ako su muslimani prošle noći, prije napada, kroz ovaj međuprostor ubacili neku diverzantsku grupu? Možda sam im komandanta poslao u ruke. Kako ću s tim živjeti?

Poslije nekoliko minuta srećem dvojicu Marića kako mokri od znoja tegle teške sanduke sa municijom za mitraljez.

Požurujem ih. Sa strepnjom, pitam za Rakića. Kažu, sreli su se na Šapčinici, na izlazu iz šume. Pokazali su mu put. Jedan kamen mi je pao sa srca.

Komandant me čeka kod komandne kolibe. Zove me na stranu.

-Dule, ljeb te tvoj, čuvaj se, ako onako srljaš, poginućeš. Bog te neće spasiti.

-Neću, ne sekiraj se. Moramo da vratimo Previla. Pošalji mi moje izviđače i diverzante. Boru Milišića, Stojka Prijaka, Željka Cvijetića…

-Jebala te Previla. Treba ih vratiti ako se može. Ali nije ta čuka vrijedna da pogineš. Poslaću ti ove tvoje.

-Hvala ti, čuvaću se.

-Pusti hvala. Kako Mići i Mladiću da izađem na oči ako pogineš?

On sjeda u „nivu“ i sa svojim vozačem Vladom iz Mrkonjić Grada odlazi u pravcu Kupresa, ja ulazim u čobansku kolibu.

Sa Jagodićem se dogovaram  da on sa Lazom Žderom i Simom Žderom pohita na Previla i pokuša da sačuva ovo što sada držimo. Kad stignu izviđači i diverzanti poslaću mu ih da vrate izgubljene rovove.

Milana Milišića, koji se tog dana vratio sa odmora, šaljem na Kršine. Ako procjeni da je stanje u redu, da uzme četvoricu vojnika iz Ključa i Vukovska i ide na Gornja Previla.

Tek kada je Milan zamakao u šumu shvatam da sam ostao sam u komandi. Gledam u šumu oko komande …i nije mi ni malo toplo oko srca. Žalim što sam Mirka Marića juče pustio na odmor. Njegova mirnoća i hrabrost bi mi u ovim trenucima mnogo značila.

*

U jedan sat poslije podne ponovo počinje da puca na Crnom vrhu, a zatim se pucnjava  kao požar širi niz cijelu liniju. Muslimani su krenuli u novi napad. Treći po redu. Biće ovo dug dan.

Jedino što mogu da učinim  to je da zovem sve položaje redom i hrabrim ljude. Po odjeku pucnjave zaključujem da je ovo najžešći i možda posljednji napad. Ako njega odbijemo bićemo u velikoj psihološkoj prednosti.

Oko kolibe počinju da padaju granate. Prvi put otkako smo u nju uselili. Očigledno, znaju da je ona komandno mjesto. Čujem kako geleri cepaju šimlu na krovu. Zabrinuto pogledam u obližnju šumu u Pršljanima, pa onda na drugu stranu, niz Pometenik, prema Mračaju. Kako je krenulo, a s obzirom na žestinu napada i granatiranje komande, ne bi me iznenadilo da sam u tim trenucima ugledao i muslimansku pješadiju.

Zato svaka tri-četiri minuta prestajem da telefoniram i izlazim da osmotrim oko kolibe, da mi muslimani ne banu na vrata.

Zvoni telefon. Javljam se. Na liniji Rakić. Pita kakvo je stanje. Odgovaram da mislim da je dobro, ali da tačno ne znam ni sam, jer mi se sa nekih položaja niko ne javlja na telefon. Računam da je razlog to što bitka traje, pa su svi u rovovima ispred zemunica.

Dok razgovaramo kraj kolibe tresnu nekoliko granata. Jedna je pala tako blizu da mi je od detonacije i straha slušalica ispala iz ruke.

Dok je ponovo uzimam, čujem kako komandant viče: „Jesi li dobro, jesi li dobro?“

Dobro sam. Samo što smo završili razgovor, javljaju mi da su nas muslimani potisnuli iz nekoliko rovova na Crnom vrhu. Kažem im da se drže, da dolazim. Zatičem konfuznu situaciju. U ljude ušao strah pa počeli da se povlače. Srećom, muslimani još nisu ušli u napuštene rovove, pa vojnike vraćam u njih i konsolidujemo liniju.

Poslije sat vremena napad je odbijen. Nemamo ni jednog poginulog, samo trojicu  ranjenih. Procjene govore da je broj poginulih i ranjenih muslimana veći. Nemamo mogućnost da provjerimo. Samo nekoliko metara ispred naših rovova su minska polja a dvadeset do pedeset metara dalje muslimanski rovovi.

*

Posle kraće pauze, muslimani su ponovo krenuli u napad. Ovaj put samo na Gornja Previla. Posebno teška borba vođena je oko one zemunice koja se nalazi na nagibu prema Donjim Previlima. Muslimani su nas u tri navrata potiskivali iz nekoliko rovova oko zemunice, ali su momci iz Ključa pod komandom Zorana Mandića, predvođeni Milanom Milišićem, uz podršku već okuraženih Mračajana, sva tri puta uspjeli da povrate izgubljeni položaj. Uglavnom zahvaljujući bombama. Kojih je, srećom, bilo dovoljno.

Nije baš bilo borbe prsa u prsa, ali u jednom trenutku, na ulazu u zemunicu Milan se sudario sa muslimanskim vojnikom. Pomislio je da je u pitanju Luka Lazić iz Mračaja. Bio je krupan kao Luka, a na sebi je imao njegovu bundu. Milan ga je oslovio imenom. Tek kad se ovaj okrenuo shvatio je s kim ima posla. On misli da je to bio komandant specijalne jedinice iz Bugojna poznat po nadimku Jupi.

Dok je trajala borba oko platoa na Gornjim Previlima, zatražio sam i dobio podršku brdskog topa sa Jarčišta i minobacača mrkonjićkog bataljona sa Risovca. Tukli su Ratine, Donja Previla i Jaslice, jer sam pretpostavljao da tim pravcem muslimani dovlače nove snage iz Vesele i Bugojna.

Taj dio bitke završen je tako što smo mi uspjeli da vratimo i drugu zemunicu. Uveče, na uniformi Milana Milišića izbrojali smo više rupa od metaka i gelera, ali on nigdje nije bio ni okrznut. Kada je to čuo komandant brigade je poručio da će Milanu sutra poslati novu uniformu.

*

Sat vremena kasnije muslimani su iz pravca Otigošća ponovo napali naše položaje na Vincu. Muslimanski komandant pametno prenosi težište napada s jednog na drugi kraj fronta, pa gde probije. Zna da nemam dovoljno ljudi. I tu su nas izbacili iz prvih rovova, ali poslije dvadesetak minuta borbe borci iz Ključa, Vukovska, Bućovače i Kudilja, koji su držali taj položaj, uspjeli su da ih povrate. Tvrde da su ubili nekoliko napadača. Jednog saborci nisu uspjeli da izvuku, ostao je u našem minskom polju. Moji vojnici su htjeli da se dočepaju tijela, ali sam im naredio da to i ne pokušavaju, već da tijelo ostave kao mamac. Ako muslimani dođu po tijelo to je prilika da im se nanesu novi gubici.

Kasno popodne počela su da stižu pojačanja. Novo Trifunović je doveo petoricu mojih izviđača: Žecu Milišića, Željka Trifunovića, Marka Zubića, Dragana Crnogorca i Milorada Milišića. Uputio sam ih na Gornja Previla.

Nešto kasnije stigla su i četvorica diverzanata, Mile Milić, Mićo Matić, Dragan Spremo i Dragan Marić Cuni. Dolazak iskusnih ratnika, mojih saboraca, donio mi je veliko olakšanje. Znao sam da će se sada na vojištu iznad Mračaja pjevati druga pjesma.

Diverzante  sam poveo na Crni vrh, sa namjerom da sa njima ojačam četiri zemunice, između centralnog rova na Crnom Vrhu i Bratića groblja.

*

Samo što smo odmakli stotinak metara od kolibe i izbili na Šapčinicu, poljanu koja je komandnu kolibu djelila od naših rovova na Crnom vrhu, muslimanska artiljerija ponovo počinje da radi.  Tri minobacačke granate padaju 20-30 metara od nas. Očigledno, sa položaja na Tičijoj glavi muslimani su vidjeli vozilo koje je dovezlo pojačanje. Zalegli smo. Procjenio sam da će muslimani izvršiti korekciju, da neće tući isto mjesto. Neko šesto čulo mi je govorilo  da bi granate mogle pasti baš tu gdje se nalazimo. Naredio sam da se pomjerimo. Nismo pretrčali dvadeset metara kada su baš na mjesto na kojem smo nekoliko sekundi ranije ležali pale dvije granate. Zemlja nas je zasula ali niko nije povrijeđen.

*

Sat vremena nakon što su izviđači stigli na Previla, muslimani su ponovo napali, ali su odbijeni.  Odmah nakon toga naredio sam da izviđači pokušaju da vrate i treću zemunicu, da cijeli plato stavimo pod svoju kontrolu, ali taj pokušaj je propao. Dočekala ih je snažna vatra. Zahtjevao sam da ponovo krenu u napad.

Razgovor je, kad se izostave sočne psovke, otprilike tekao ovako:

-Novo, Previla moraju biti naša. Moramo vratiti taj rov.

-Sad ne možemo. Do zemunice je brisani prostor. Izginućemo.

-Evo ja dolazim tamo. Predvodiću napad, pa ćeš vidjeti da može.

-Dobro, kad si navalio, sad ćemo krenuti. Nemoj da dolaziš.

-Nemojte kretati dok ne odradimo minobacačem.

Minobacač od 60 mm bio je postavljen nedaleko od komande, na livadi sa koje se Gornja Previla vide kao na dlanu. Naređujem minobacačkoj posadi da „preore“ istočni nagib platoa. Ispaljujemo desetak granata.

Miloš Dešić, momak iz Mračaja, je precizno gađao, ali je problem bio u tome što su se muslimani nalazili previše blizu nas,  pa smo nastojeći da prebacimo naše rovove prebacivali i njih.

Pitam Novu šta misli da li je previše rizično da svi oni uđu u zemunice i zatvore ulaz, da mi minobacačkom vatrom tučemo cijeli plato, a da oni kad prestane granatiranje krenu u napad.. Kaže, rizično je, ali ideja je dobra.

Petnaest minuta kasnije, u sami sumrak  Miloš je ispalio tridesetak granata, precizno, kao da ih je rukom spuštao, nakon čega su Novo i izviđači munjevitom akcijom muslimane istjerali i iz posljednje zemunice i natjerali ih na povlačenje prema Seoni i Bugojnu.
Novo mi javlja da muslimani između sebe vuku nekoliko mrtvih ili ranjenih vojnika. Nakon osmočasovne bitke Gornja Previla su ponovo u potpunosti bila pod našom kontrolom.

*

U večernjim satima muslimani su još jednom napali Crni vrh, na dijelu linije koju su držali vojnici iz oklopnog bataljona, ali iskusni tenkisti su ih brzo umirili.

Noć je donijela smirivanje na ratištu. Tišinu bi prekidao samo poneki pucanj. U ponoć nam je u pomoć stigla grupa od devet kupreških milicionera. Obradovali su me kao da ih je došlo devedeset. Lično sam ih „razveo“ po rovovima na Crnom vrhu. Sa četvoricom sam pojačao tenkiste, sa drugom četvoricom Rilićane.

Sedam-osam kilometara šumovitog i vrletnog terena između Vukovska i Sivera, preko Mračaja , Rdelja i Crnog Vrha, do Risovca branimo nas 180. Mjesec i po dana. Na izmaku smo snage. Neispavani. Svakodnevno suočen sa hroničnim nedostatkom ljudstva, umoran od krpljenja „rupa“ na položajima,  meni je dolazak svakog vojnika u jedinicu predstavljao ozbiljno pojačanje, a dolazak grupa, kao što su izviđači i milicioneri, sam doživljavao kao Božiji dar.

Dok sam u gluvo doba noći milicionere raspoređivao po zemunicama, naredio sam da minobacači povremeno tuku muslimanske položaje u Dubokoj, na Ratinama i Maroševcu. Ako već mi ne spavamo, neka ne spavaju ni oni. Da ujutro bar u nesanici budemo jednaki.

Do pola tri iza ponoći obilazio sam rovove, provjeravao i bodrio straže. Znao sam da sutra slijedi nastavak današnje utakmice. Danas smo imali sreće, niko nije poginuo, sutra Bog zna.

Po dolasku u komandu počeo sam da pišem ovaj dnevnik.

U četiri sata ujutro, da razbudim i sebe, ali i svoje vojnike, naredio sam granatiranje Ratina, preko kojih su muslimani najžešće napadali na Crni vrh.

Na horizontu iznad Vranice i Rostova svitala je zora.

KNjIGU DUŠANA MARIĆA „SINOVI VITOROGA“ MOŽETE NARUČITI NA TELEFON 064 316 78 06.